Starinski drveni čamci danas su rijetko viđena pojava na našim rijekama
Onih autohtonih dravskih ima sve manje, a desetljećima su gotovo u potpunosti izgubili svoju funkciju. Zamijenili su ih limeni, plastični, s motorskim pogonom, brži i okretniji, veći. No članovi Nautičkog kluba Fljojsar iz Donje Dubrave marljivo čuvaju priču i tradiciju o drvenim riječnim čamcima, onim izvornim dravskim čonima.
– Drava nikada nije bila pitoma rijeka. Uvijek su ju krasile brzina, prodornost, potkopavala je obale, nosila šljunak i zlatna zrnca, nosila je i živote. S Dravom je trebalo znati živjeti, imati prema njoj poštovanje, a mještani su ju koristili kao put do oranica, vinograda i šuma na suprotnoj obali, opisuju nam članovi NK-a Fljojsar.
Kada su prije petnaest godina organizirali prvu veslačku utrku, započela je i borba s očuvanjem i renoviranjem starih dravskih čoni.
– Danas je priča o izgradnji dravskih čamaca jedna sasvim drukčija priča od one kako se to nekada radilo.
Nekada bi ljudi otišli u šumu, porušili drvo koje im treba i pripremali bi daske za čamac, no danas je to gotovo nemoguća misija. Za sve nam treba pilana, kaže nam Branko Ivančić, jedan od desetorice članova koji ovih dana neumorno rade na obnovi starih čamaca.
Izgradnja dravskih čamaca uči se usmenom predajom i živim iskustvom. Ne postoji opis, nema uputstava kako izgraditi dravski čamac.
– Srećom, nas su učili naši stari članovi Stjepan Miser i pokojni Đuro Krušelj, koji je bio stolar, a koji su izradili prve stare-nove drvene dravske čamce u vlasništvu naše udruge. Njihovo iskustvo i poduka danas su nam od neprocjenjive važnosti. Ostalo učimo putem, opisuje nam predsjednik donjodubravskih nautičara Darko Punčikar.
Spoj tradicije i moderne tehnologije
Dravski čamci su specifični po svojoj dužini koja je od tri do pet, maksimalno šest metara. Ne smiju biti preširoki, a ni predugački jer se tada njima nije moglo upravljati po brzoj Dravi kakva je bila nekada na području Donje Dubrave ova jaka rijeka. Upravljalo se veslima, a u kretanju su si ljudi pomagali i kolom ili drvenom botom s metalnim završetkom kojim bi se odgurivali u željenom smjeru. Dravski čamci imaju čvrst pramac i krmu izrađene od hrasta, a od hrstovog drveta su se izrađivale i šomlje, odnosno konstrukcija ili brodska rebra.
– Osnova dravskog čamca je ravno dno ili taban pa se zbog toga i klasificiraju kao tabanjaši. Dno nema polukružnih crta ni kosina i poprilično su slični onim kupskim čamcima. Dok se za krmu i pramac koristi hrast, za trup i dno koristimo jelu ili smreku. Biramo ih zbog težine, smreka je i malo gušća od jele, crnogorično je drvo, a to što sadrži i smolu omogućuje drvenim čamcima dugotrajnost, kaže Branko.
Ipak, ovisno o izradi i uporabi, čamci se obnavljaju svakih pet, iznimno do deset godina.
– Proces obnove ili izrade novoga čamca započinje na pilani. Ondje naručujemo daske dužine koja nam je potrebna. Za izradu dna su nam potrebne takozvane colarice ili daske debljine 2,5 centimetra, a mi naručujemo one debljine 3 centimetra. One godinu dana miruju, suše se i tada ih brusimo na debljinu koja nam je potrebna. Dakle, za dno su to 2,5 centimetra, a za bokove 2,2, pojašnjava Branko.
Kaže i da su se stari čamci izrađivali na način da su se daske spajale, a između dasaka bi se napravila reška ili klin u koji se zabijala kudelja ili mahovina, a sve se zatim premazalo katranom. Kako bi spoj bio još čvršći, stavlja se tanki zaštitni lim.
– Taj je postupak danas gotovo nemoguće oponašati radi daljnjeg održavanja jer drvo radi, ono se moči i suši i samim time i jako troši. Nekada su ljudi čamce ostavljali stalno na vodi, a onih dana kada ih nisu koristili bi ih obilazili te zalijevali vodom ukoliko je bilo jako suho ili pak vadili vodu iz čamaca uslijed obilnih padalina. Mi smo danas vikendaši i čamce vozimo u spremišta, a upravo takvu situaciju drveni čamci ne vole, dodaje Ivančić.
Bez puno prašine i muke ništa
Renoviranje drvenog čamca ne može proći bez puno prašine. Sati i sati hoblanja i brušenja se moraju utrošiti kako bi se došlo do zdravog drva koje se tada štuka, kako nam kažu sugovornici, danas već majstori u gradnji i obnovi dravskih čamaca.
– Nakon što zamijenimo dasku, kitamo eventualne rupice i premazujemo epoksidnom smolom ili posebnom masom u koju se umiješa piljevina. Zatim se površina opet brusi kako bi se poravnale sve neravnine i tada postavljamo ojačanje na dno. Za taj dio se koristi stakleno platno ili staklena mat vuna te završni premaz, opisuje nam Branko završni dio izrade čamca.
Članovi Nautičkog kluba Fljojsar već više od dvadesetak godina kroz rekreacijske aktivnosti na vodi čuvaju i tradiciju života uz rijeku Dravu, a među najaktivnijima u renovaciji su Darko Punčikar, Branko Ivančić, Dražen Miser, Mario Horvat, Ivan Magić, Miro Duhović, Miroslav Horvat, Mladen Dolenec i Josip Kolarić.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3618
