Pismo čitatelja prenosimo u cijelosti:
Puna su usta naših dužnosnika o takozvanoj integraciji Roma među domicilno stanovništvo. Daleko od stvarne situacije dijele nam oni poduke kakvi moramo biti, a da pojma nemaju o tome o čemu govore.
Evo najnoviji slučaj koji mi se dogodio prije nekoliko dana, pa da vidimo kako integracija ide u stvarnom životu. Kupio Rom u centru Pribislavca preko puta crkve gradilište, buka, galama, 20 njih svaki dan. Treći dan plastične boce po glavnoj ulici, prolazila mi supruga po cesti, a auto naletio na bocu i pogodio ju u nogu uz strašan prasak rasprsnute boce.
Ustrašena, progovorila ona kako već treći dan prave “ciganjščak”. Doletio na to polugoli Rom do polovice ceste želeći fizički nasrnuti na moju prestrašenu ženu urlajući i psujući joj pri tome “majku ustašku” no spazivši mene povukao se. I to treći dan po dolasku na golu ledinu.
Nikada moja supruga u svome životu nije doživjela da joj neko psuje “majku ustašku” i fizički nasrće na nju. Posljedice su ostale. Noći nespavanja, uznemirenost i promišljanja da se to opet može događati. Ostavio je taj događaj traumu na njenoj psihi sa pitanjem kako dalje. I zar se to zaista događa u centru sela, zar će nam smisao života postati praćenje raspoloženja jednog Roma u očekivanju daljnjeg nasilja. I to je integracija o kojoj Zagreb tako naveliko trubi.
Jedan miran, radišni narod, Međimurski nema više svoj identitet, šutke pognu glavu pred nasiljem govoreći da se ništa ne može, daje sve uzalud, policije je malo i vezani su uz zakonske odredbe tako da neke pomoći od njih nema. Strah se uvukao među drage Međimurce i čak se boje prijaviti nasilje, krađu i maltretiranja kojima su izloženi. Nije tajna da je romska populacija kriva za preko 80% kaznenih djela na području Međimurja.
Međimurci, jedno morate znati, ako živite u strahu to nije život. Strah vas paralizira i vi više niste osoba kakva treba biti, vesela i društvena koja uživa u životu. Zato, budite hrabri i prijavljujte svaki oblik nasilja, kada ih skupimo 1000 ići ćemo na Europski sud pravde, možda on može nešto učiniti kad nas je već država izdala i ostavila u nemilosti i bez zaštite normalnog života.
Željko Knapić, Pribislavec.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3617
