Josip Herman, peradar i poduzetnik iz Donjeg Pustakovca ne krije oduševljenje svojim novozaposlenim radnicima koji dolaze iz dalekog Nepala i još udaljenijih Filipina. Nakon što su mu stari radnici otišli u mirovinu, teško je nalazio nove.
– Naši ljudi baš ne žele raditi poslove u klaonici i peradarniku
tako da je bilo teško naći radnike. Imao sam neko vrijeme
Rome, no nisu se pokazali kao pouzdani radnici,
barem ne većina. Kad se pojavila mogućnost preko agencije
angažirati strane radnike, došli su radnici iz Filipina i
Nepala i oduševilo me koliko su vrijedni i odgovorni,
otkriva Herman. Nakon nekog vremena odlučio ih
je zaposliti, a ne više unajmljivati preko agencije. Trenutno ima
pet zaposlenih strankinja.
– Sve rade, cijeli pogon je na njima, od klanja,
nečistog dijela, hranjenje, čak rade i otpremnice. Sve su jako
brzo naučile, one su zlatne. Kad radim u klaonici, nešto im
pokažem i više poslije toga ne moram ništa govoriti, odmah znaju.
Gledaju mene pa onda one to naprave, same bez da im itko kaže.
Samoinicijativne su, dijeli Herman svoja iskustva. Zadovoljstvo
je čini se obostrano. Razgovarali smo s dvije radnice Santoshi
Khawas iz Nepala i Krizel Pineda iz Filipina koje su u Hrvatskoj
nepune tri godine, a odnedavno u Međimurju.
– Sretna sam, nemam se na što požaliti. Plaća je dovoljna,
zadovoljava. Imam dosta za sebe ali i za poslati doma za pomoć
obitelji govori dvadesetdvogodišnja Nepalka koja kod kuće ima dva
starija brata, mlađu sestru i majku. Završila je srednju školu i
u Nepalu bi zarađivala od 200 do 300 eura. Da bi došla u Hrvatsku
agenciji je morala platiti sedam tisuća eura.
– Ovdje je jako dobro, radimo osam sati, imamo vremena za odmor,
slobodno vrijeme. Prije smo radile u tvornici za preradu riba u
Benkovcu i tamo sam u početku radila i po 18, 20 sati. Ovdje je
lakše jer nam šef uvijek pokaže sve što i kako treba raditi,
usmjerava nas, govori nam kako što napraviti i zato nam je puno
lakše, kaže tridesetjednogodišnja Filipinka koja ima dodiplomsko
obrazovanje i kod kuće bi zarađivala oko 300 eura. Da bi došla
ovdje, agenciji je platila pet tisuća eura. Osim primanjima
zadovoljne su i kako su prihvaćene na poslu i zajednici.
– Svi su puni razumijevanja, stalno nas pitaju dali nam je u redu
to raditi, kako nam je. Zato se ovdje osjećamo jako ugodno.
Zanima ih dali nam je dobro, imamo li problema, pa se zbog takve
brige osjećam kao kod kuće priznaje je Krizel.
Pečene pileće glave, vjetar i hladnoća
U nešto manje od tri godine, ove su se strankinje privikle na
naše prilike. Filipinka Krizel otkriva da joj je bilo teže
priviknuti se na hladnoću jer su u njenoj zemlji samo dva
topla godišnja doba. Nepalske prilike pak su sličnije našima,
hladno je i vjetrovito otkriva Santoshi. Iako katkada primijete
da ih domaći drukčije gledaju, kažu da su dobro prihvaćene u
novom okruženju.
– Osjećamo se prihvaćeno, ne samo kao zaposlenici nego kao
obitelj, tako nas tretiraju i zato se dobro osjećam kaže
Santoshi. Obje naglašavaju i da se osjećaju sigurno u našoj
zemlji.
– Čitala sam da je Hrvatska jako sigurna, jedna od najsigurnijih
zemalja tako da se ne moraš se bojati kad hodaš po vani,
naglašava Krizel.
– Ako si u drugoj zemlji onda najprije želiš posao, a onda
i okruženje u kojem se osjećaš kao kod kuće. Ovdje sam
zadovoljna iako mi nedostaje dom i obitelj. Kad uštedim posjetiti
ću svoje doma, ali ću se vratiti, kaže Krizel koja već ima neke
planove za budućnost u Hrvatskoj, u Međimurju.
– Planiram ostati. Ako naučim jezik možda zatražim državljanstvo
jer znanje jezika jedan je od uvjeta. Ako si ovdje pet godina i
znaš jezik možeš zatražiti državljanstvo. Ovdje mi je lijepo,
priznaje.
– Šef nam je platio učiteljicu hrvatskog jezika, svake subote
imamo tečaj. Ide polako, a najteže mi je izgovarati slova č, ž,
š, ć, ali snalazimo se dodaje. Iako uče i prihvaćaju nove stvari,
od nekih tradicija ipak ne odustaju. Na jelovniku su im mahom
jela iz njihovih krajeva.
– Istina, kuhamo naša jela, recimo momo, špagete, pagola, samosa,
pani puri. To je sve naša popularna takozvana ulična
hrana.
– Mi Azijati jako volimo rižu i malo sam strahovala kad sam
dolazila jer nisam znala jede li se tu i ima li je ovdje uopće.
Odahnula sam kad sam vidjela da je ima. Osim riže, pripremamo i
ostala jela tipična za Filipine, recimo pečene pileće glave s
umakom od octa, soli i luka. Nekad ih grilamo, nekad pečemo, baš
kao i pileće nogice. Spremale smo to i za šefa, a on je nama
ponudio sušenu šunku. Malo je slana, ali je dobra, kaže Krizel.
Ekipa s posla druži se i u slobodno vrijeme. Zajedno proslave
rođendane na koje obavezno zovu i sve kolege, pa čak i šefa.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3547