Jeste li se ikada upitali kako će izgledati vaš život kada uđete u mirovinu? Hoćete li biti i dalje vitalni, zdravi i prisebni? Što ako ćete ostati sami, bez supružnika, tko će se brinuti o vama?
Jedno je pitanje koje bi si trebala postaviti svaka osoba mlađa od 65 godina: Hoće li sve biti dobro kada uđem u mirovinu? Ovo SVE odnosi se prvenstveno na zdravlje, na financije, ali i na miran i dostojanstven život u poznim godinama. Svi imamo nekakvu predodžbu da ćemo biti vitalni i veseli umirovljenici, da će nas djeca i unuci posjećivati svaki dan i da ćemo biti poštivani u društvu, zar ne?
Okrutna stvarnost
No, suočimo se s brojkama. U Hrvatskoj trenutno živi oko 1.225.000 umirovljenika. Prosječna mirovina isplaćena u siječnju ove godine iznosi 491 EUR. Svaki treći umirovljenik u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a ženama je daleko gore. Prema podacima WHO-a, svaka šesta osoba starije životne dobi doživljava neki oblik nasilja – fizičko, psihičko, financijsko, spolno, zanemarivanje… I to su brojke temeljene na prijavama, dok su “sive brojke” daleko veće. A najgore je to što preko 90% primjera nasilja dolazi iz obitelji – institucije koja bi prva trebala štiti najranjivije.
Strah i sram
Zašto osobe starije životne dobi (iznad 65 godina) oklijevaju u prijavljivanju nasilja? Prvenstveno jer određene vrste nasilja ne smatraju problemom jer nisu dovoljno osviještene: “Ako me nije udario, nikome ništa”. A što je s verbalnim prijetnjama, oduzimanjem mirovine, tjeranjem na potpisivanje dokumenata o prodaji vlastite imovine ili pak oporuke koju nisu sastavili prema vlastitoj volji? Što je sa zanemarivanjem, ostavljanjem u “domovima” bez dozvole jer su jeftiniji? To nije nasilje?
Naše je sugrađane većinom sram prijaviti takvo ponašanje ili ih je strah od posljedica. Nažalost, “Kaj budu ljudi rekli?” kod nas je još uvijek važeća izlika za šutnju i patnju.
Tribina s korisnim informacijama
U subotu, 15. lipnja obilježavao se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad starijim osobama. Tom je prigodom, dan ranije, u Domu za starije i nemoćne osobe Čakovec organizirana tribina te interaktivna radionica u organizaciji Obiteljskog centra u suradnji s Udrugom umirovljenika Grada Čakovca, Povjerenstvom za ravnopravnost spolova Grada Čakovca i Međimurske županije, Sigurnom kućom Čakovec te Domom za starije i nemoćne osobe Čakovec. Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad starijim osobama posvećen je podizanju svijesti o rastućem problemu zlostavljanja starijih osoba. Ovaj problem često ostaje nevidljiv, prekriven slojem tišine i srama, iako pogađa milijune ljudi širom svijeta.
Govornice, poput Martine Šebrek, ravnateljice Doma za žrtve obiteljskog nasilja Čakovec “Sigurna kuća”, i Kristine Zorčec te Jelene Ptiček Perković iz Obiteljskog centra, osvijestile su prisutne o nasilju nad osobama starije životne dobi navodeći primjere iz našeg susjedstva, iz naših krajeva, ali i provođenjem interaktivne radionice o razbijanju mitova o nasilju, starijima i “teretu” na društvo.
Primjer iz Međimurja
Gospođa X živjela je sa sinom i njegovom obitelji. Bila je umirovljenica. Njezina vlastita obitelj određivala joj je u koje vrijeme smije koristiti wc, kada smije izlaziti iz sobe u koju su ju smjestili (koja je bila neadekvatna za život – hladna i puna vlage), tjerala ju je da se sakrije kada bi dolazili gosti. Opravdavala je ponašanje svoje obitelji: “Ja sam stara, njima na grbači, valjda to tako treba biti”. Kad je njezina susjeda primijetila da nešto ne štima, susjeda je prijavila cijeli slučaj nadležnim institucijama. Ovdje se radilo o psihičkom i fizičkom zlostavljanju – onemogućavanje slobodnog kretanja je isto nasilje!
Mitovi koji su duboko ukorijenjeni u društvu
Već na početku same tribine, Franciska Ćetković, predsjednica Udruge umirovljenika Grada Čakovca, rekla je da se treba razbiti najveći mit o starijima: “Mi nismo na teret društvu, kao što mnogi kažu. Mi ne ‘cecamo’ fondove. Zaradili smo svoje mirovine, ulagali smo u društvo i sada tražimo da nam društvo vrati uloženo.”
Na interaktivnoj radionici prisutni su se pak javljali s brojnim primjerima predrasuda i krivih pretpostavki o starijima te nasilju nad njima.
“Cijeli sam život proveo odgajajući djecu, radeći za njih, i oni su jednom bili ranjivi. Sad sam ja u toj situaciji, sad meni treba pomoć. Djeca bi trebala pomagati roditeljima i brinuti se za njih kada oni to više sami neće moći. Tako bi trebao život funkcionirati”, napomenuo je jedan gospodin.
U jednom su se svi složili, razmišljanja poput “Sama sam si kriv/a”, “Ja sam star/a, ja ne znam i ne trebam se miješati ili “Ako ću im dosađivati, smjestit će me u dom”, ne bi smjela biti normalizirana. Osobe starije životne dobi itekako su vrijedni članovi našeg društva i prema njima bi se trebalo ponašati s poštovanjem.
Nasilje nije rješenje
Teme koje su se iznijele na tribini, a koje su se ticale starije populacije, bile su vrlo zanimljive i osvijestile su mnoge prisutne, a nadamo se da će se interaktivna radionica i tribina ponoviti za mlađe populacije – potrebno je osvijestiti cjelokupno društvo o izazovima s kojima se suočavaju ranjive i marginalizirane skupine našeg društva jer je, doslovno, samo pitanje vremena kada ćemo se i mi naći u sličnoj, ako ne i istoj poziciji.
Nasilje nije rješenje, prihvatljivo je samo nenasilno rješavanje problema.
