Košaraštvo je djelatnost koja je obilježila posljednjih sto godina života u donjem Međimurju te su se od šiba izrađivali razni uporabni predmeti, od košara do namještaja
Iako se šiba uzgajala diljem naše države, Kotoriba je uvijek prednjačila u ovom umijeću. Plelo se ručno na način da se oko nekoliko debljih, zrakasto ukriženih prutova spiralno prepleću tanje elastične šibe.
Upletanjem uspravno te koso položenih šiba postiže se ukrasna struktura, a kombiniranjem guljenih i neguljenih prutova koloristički učinak. Na ovaj su se način pleli koševi, košare, ribolovne vrše, košnice, kolijevke, demižoni i namještaj.
Mura i divlja vrba
– Kotoribu kao mjesto košaraštva je možda na neki način odredio i sam njezin geografski položaj, uz rijeku Muru, dok je nisko i vlažno tlo bilo pogodno za rast divlje vrbe od koje je maštovit i kreativan čovjek mogao izraditi vrlo čvrste upotrebne predmete kao što su kukuružnjaci, ograde, košare za hvatanje ribe vrše i hođice, tzv. kurnjaci za čuvanje kvočke s pilićima, razne košare za ubiranje plodova. Nakon što se divlja vrba kultivirala u vrlo podatnu vrbovu šibu, počela je značajnija izrada šireg spektra proizvoda koje su stanovnici Kotoribe izrađivali i nosili po sajmovima kako bi osigurali najnužniju egzistenciju, ispričala nam je Ksenija Virgej, mjesna istraživačica lokalne povijesti koja i sama potječe iz obitelji košarača.
Više od sto godina tradicije
– Prema povijesnim zapisima i provedenim istraživanjima košaraštvo kao umijeće i obrt počelo se razvijati od 1919. g. kada su prvi obrtnici u Kotoribi dobili dozvolu za obavljanje košaračkog obrta od Kotarske oblasti u Prelogu. Od 1921. do 1924. počelo je značajnije udruživanje obrtnika u razne organizacijske oblike, kao naprimjer firma „Maltar Stjepan i drugovi“ koji su počeli s pletenjem košara uz obučavanje novih šegrta, dodaje Ksenija.
Specifično za Kotoribu je bilo i obavezno polaganje pomoćničkih ispita pred komisijom u Obrtnom zboru u Kotoribi i stjecanje naučničke svjedodžbe, a svi koji su željeli otvoriti svoju radnju, morali su položiti majstorski ispit pred ispitnom komisijom Zanatske komore u Zagrebu. Veću masovnost i novi zamah kotoripsko košaraštvo je dobilo 1927. kada se mladi, ali vrsni majstor Mijo Maltar odvažio i svoje najkvalitetnije proizvode odnio na izložbu uzoraka u Rim.
– Ondje su prepoznali kvalitetu eksponata, a Mijo je osvojio Diplomu velike plakete časti i zlatnu medalju, što je ujedno najveće priznanje košaraštvu Kotoribe.
Iste je godine inicijativom nekoliko iskusnih košarača registrirano novo košaračko poduzeće „Maltar i drugovi Kotoriba“ na čelu s nagrađenim Maltarom, opisuje Virgej tradiciju koja je u Kotoribi živa 105 godina.
Košaraštvom su se bavile mnogobrojne marljive obitelji i gotovo svako domaćinstvo je na neki način bilo vezano uz tu djelatnost: od sadnje šibe, kopanja, rezanje, klasiranja, kuhanja, guljenja, sušenja, skladištenja šibe do izrade finalnog prozvoda, košara.
– Imali su i vlastite nasade vrbove šibe kako bi sami pripremili što kvalitetniji materijal za košare. U većini slučajeva radili su svi, od majstora košarača do djece, djedova i baka koji su pomagali koliko su mogli, kaže Ksenija.
Na žalost, danas je sve manje aktivnih košarača, ima ih tek desetak koji i dalje prenose tradiciju i umijeće na mlađe generacije te sudjeluju u rekonstrukcijama nekadašnji korpaških radnji.
Zaštita umijeća
– Uz podršku Općine Kotoriba formiran je organizacijski odbor za promociju košaraštva koji se zalaže za uređenje stalnog muzejskog postava.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3606
