U društvu kobile Sive i magarca Magića Nikola Samodol aktivno provodi umirovljeničke dane te se sprema izraditi 'posljednju' šljivovicu, muškat žuti i gemištarac
Od osam župa koje je vodio, Nikola Samodol
najduže je služio u Nedelišću, punih 19 godina. Nakon što je
pošao u mirovinu, povukao se na svoje imanje u Vugrišincu. No,
kako se kaže, ni u mirovini ne miruje. Jednom svećenik, uvijek je
svećenik, pa ćete ga često vidjeti kako služi mise, vjenčava i
ispraća na drugi svijet, kao pomoć župnicima u Nedelišću i
Štrigovi. Bio je tako o Josipovu u štrigovskoj crkvi, a mi smo ga
zatekli kod kuće dva dana kasnije, na prvi dan proljeća. Odmah
nam je pojasnio da on u svećenički dom u Varaždin ne misli
ići.
– Takav starački dom nema ni papa ni ministri. Jelo, pilo,
doktor, posluga, red i mir. Ali da me zatvore u četiri zida dolje
u gradu i da gledam kroz prozor? Nema šanse! Svi moramo
ostarjeti. Ali netko ostane u umnoj ravnoteži, a netko ni kao
mlad nije bio u velikoj umnoj ravnoteži pa se mučio pitanjima:
“Zašto su njemu dali tu župu? Zašto on ima taj auto?” Ja sam 25
godina vozio Renault 4 i još bih ga vozio. Odličan! Jedino je
mjenjač znao puknuti. Jednom mi je ostao u ruci, sva sreća da sam
baš bio nadomak servisa – svakog će sugovornika Nikola Samodol
oduševiti britkošću jezika i otvorenošću.
Sladora kao u priči
Zatekao se taj dan kod njega i prijatelj Vlado
Pokrivač, bivši zvonar u Nedelišću. Dođe i pomogne mu
oko voćaka i u vinogradu te se rado prisjete dobrih starih dana.
No, nisu ni ovi loši. Pomogao mu je tako izvesti na livadu kobilu
koju zove Siva i Cica i magarca kojeg zove Magić ili Plavi.
– Koliko li je samo Cica puta izorala ovaj vinograd! Danas više
ne radi, stara je, a nešto i pobolijeva, znoji se jako. Nekad sam
i jahao na njoj. A imam i tog bezobraznog magarca … dobar je!
Kobili je lijepo s njim. Ne mogu samo jedno od njih pustiti van,
uvijek su zajedno. Od njih dobivam gnoj koji na jesen rasipam po
vinogradu. Otapa se cijele zime i zato mi grožđe oduvijek ima
toliko sladora. Burgundac je kišne 2012. imao čak 18 sladora.
Bila je to takva žalost kad su mi žene iz Nedelišća dotrčale iz
vinograda i rekle da mu se lišće objesilo, da se frče u trokut.
Danas imam još samo 300 trsova muškata i po 200 sauvignona i
graševine – proveo nas je svojim imanjem.
Riječ po riječ, za sve se uskoro našlo objašnjenje. Nikola
Samodol je težačko dijete šibenskog Varoša, u kojem su rođeni
Arsen Dedić, Mišo Kovač, susjed mu je bio Vice Vukov…
Težačko dijete Varoša
– Varoš su bili težaci, svaka kuća imala je konja i magarca. Vice
mi je bio susjed. Iako je otac bio komercijalni direktor u
šibenskoj vinariji, od pete godine mi je motika u ruci. Imali smo
vinograd u Dubravi šibenskoj, kao da sam u njemu rođen. Bilo je
do njega pet kilometara, ali kakvih! I tako bismo dida Šime i ja
natovarili magarca vinogradarskim stvarima i vrećama gnoja, a ja
bih zajahao konja.
Dida nije slušao svoga zeta, moga oca, kako god je on radio u
vinariji; da šta on njemu ima govoriti. Sve smo dida i ja
napravili; plavinu, babića, trbljana, maraštinu, bila su to vina
za rak liječiti!
A kad su u Šibenik došli semafori htjeli su zabraniti konje i
magarce. Bio je to težački grad, a danas nije ništa, ponose se
tvrđavama koje su napravili stari – jedi se pomalo na rodnu
stijenu i ono u što se Šibenik pretvorio danas.
Silom prilika navikao je na bijela vina. No, nisu mu više tako
dobra kao 1999. godine kad je došao u Međimurje. Tada se, kaže, u
njima osjećalo da “nisu ničim darivana”. I tako, otvara bocu
šljivovice stare 15 godina. E to je nektar!
Samo da rodi
– Vino sam posljednji put napravio prije tri godine. Ali
napravit ću ga opet, ovo mi je zadnja godina pa neka me ljudi
pamte po njemu. Napravit ću muškat i mješavinu. Sauvignon više
neću, to su klonovi i nije to više ta aroma. A napravit ću i
rakiju još jednom, neka i nju zapamte. Imam divne šljive. Tko me
naučio peći rakiju? Sveti Petar. Ako ne budem mogao, ležeći ću
pobirat šljive, ali ispeći ću ju još jednom prije smrti!
Naravno, ako šljive rode. Inače, ljudi predugo čekaju s pečenjem
pa im bude kisela, ima previše šećera, a premalo materijala. Kad
ju ispečem, ako završim u krevetu, ležat žu i pomalo je piti,
rakija je Božji dar. Nikad nisam bio pijan pa čak ni pripit. Pio
sam je za korist tijela, a ne za liječenje depresije. I vina
uzmem koliko mi je potrebno poslije jela, deci do dva – priča nam
točeći lagano.
Primjetit ćete da se rado pozdravlja s ovim svijetom i sprema na
drugi, najavljujući posljednju rakiju i vino. A već za deset
minuta ćut ćete ga kako promišlja u kakvoj će formi i zdravlju
dočekati stotu i preskače žice u vinogradu…
Protojerej stavrofor
I da, za kraj ono gotovo najvažnije, što ga čini jedinstvenim,
ili barem jednim od rijetkih. Nikola Samodol je rimokatolički
svećnik koji je završio Bogosloviju u Zagrebu. No, Nikola Samodol
je i protojerej stavrofor! Najjednostavnijim riječima, služi i
istočni obred. Riječ je o grkokatolicima, pravoslavcima koji
priznaju papu.
– Ovako ću to reći, ako nisi pravoslavan, to jest pravovjeran,
nisi katolik. Još je Polikarp išao papi i htio da se liturgija
istoka i zapada ujednači u jotu. No, ona u biti i jest ista.
Rastao sam s tim, susjed mi je bio pravoslavac, a i Arsenu Dediću
je netko bio pravoslavac. U Šibeniku je bio vladika, išao sam na
pravoslavne sprovode i na parostas. A kad sam došao u Zagreb,
otvorio mi se horizont. Duhovno sam bio povezan i s
grkokatolicima. Vidio sam da istu stvar rade još upečatljivije,
kao prva crkva; i u euharistiji i u drugim stvarima. Bio sam
duhovnik i grkokatoličkim bogoslovima i redovno služio liturgiju
u Eparhiji Križevačkoj, odlazio i na Žumberak.
Tako mi je vladika Slavomir Miklovš dodijelio naziv protojereja
stavrofora, svećenika s pravom nošenja naprsnog križa. A
katolička crkva danas je moderna, teže ćete vidjeti svećenika u
reverendi nego li golog na kupanju – riječi su Nikole Samodola,
umirovljenik “nedelskog” župnika i protojereja stavrofora. Neka
bi mu trs i šljiva ove sezone obilato rodili!
Usamljenost
Na otvoreno pitanje je li usamljen, ne kaže nam ništa i kaže sve:
“Odem u štalu, sjednem na jasle i da me Siva i Magić čuju izmolim
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava ocu. I životinje se uozbilje,
prepoznaju one glasove.”
Ima i kokoši koje daju jaja te tri pijetla koji mu dižu živce.
Imao bi i kravu, ali ne zna kud bi s tolikim mlijekom. Imao bi i
svinju, ali ne može gledati klanje životinja. Siva i Magić
njegovi su veliki ljubimci i, često, jedino društvo.
– Gledaj, ovako, ti imaš ženu i djecu, a ja nemam. Ah, nećemo sad
otvarati tu temu, bila bi preteška za poglavare. No, celibat nije
bio u katoličkoj crkvi. Celibat je monaštvo, za onoga tko želi
biti savršen. Monasi su i u istočnoj i u zapadnoj crkvi bili samo
Benediktinci. A dijacezenski svećenici su se ženili gotovo do 15.
stoljeća. Istočna crkva u tome je ostala onakva kakva je crkva
bila ispočetka – ipak smo načeli temu.
*Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.544