Alkoholičarke su, za razliku od alkoholičara, dodatno stigmatizirane jer je kod nas normalno da pije muškarac, ali ne i žena. Ispred njih je dvostruki zid predrasuda – zbog toga što piju i što su žene. Osuda društva i obitelji mnogo je veća kada pije žena nego muškarac.
– Kada sam bila mlađa, znala sam s društvom popiti pokoju čašicu,
ali nakon muževe smrti doslovno sam se uništavala. Ponekad bih u
osami vlastitog doma znala popiti i litru votke na dan. Dogurala
sam dotle da sam se sama sebi smučila, nisam se više mogla
pogledati u zrcalo. Napokon sam shvatila da moram potražiti pomoć
– rekla nam je žena koja već desetak godina uspješno
apstinira od alkohola.
Osjećala je da tone. Morala je ujutro nešto popiti da bi mogla
funkcionirati, ali to joj nije bilo dovoljno pa bi za tijekom
pauze na poslu “skočila” u trgovinu preko puta po još jednu
bocu. Pila je sve što bi joj došlo pod ruku, ali uglavnom
žesticu. Sve dok jednog jutra nije došla na posao i rekla
kolegama i šefu da ide k liječniku jer više nije imala snage
lagati im.
– Nije mi bilo teško priznati da sam alkoholičarka. Ja nisam
završila hospitalizirana niti sam imala halucinacije. Jednostavno
sam sama sebi rekla: “Čekaj, dosta je, što to radiš od
sebe?” Raščistila sam sa sobom. Danas, kada vidim da netko
pije, točno znam kako se osjeća i ne želim to ponovno
proživljavati – rekla je.
Statistika kaže da u Hrvatskoj ima oko 250 tisuća ovisnika o
alkoholu. Muškarci se još uvijek opijaju više od žena, ali omjer
muškog prema ženskom alkoholizmu nekada je bio 10:1, a sada
je 3,5:1. Nakon emancipacije i promjene društvenih odnosa žene su
počele više i učestalije piti pa se alkoholizam i kod njih
razvija kao kod muškaraca. Prevalencija konzumacije alkohola je
94,1 posto kod muškaraca te 87,6 posto kod žena. Barem jednom u
dva dana alkohol u prosjeku konzumira 22,6 posto muškaraca i 6,7
posto žena.
Ženski alkoholizam ima svoje specifičnosti i obično u pozadini
krije neku drugu bolest poput anksioznosti ili depresije.
Žene su u liječenju najčešće same, jer alkoholizam se kod njih
obično razvija u srednjoj životnoj dobi, u situacijama kada su
razvedene, udovice ili im pak suprug pije. Njihove obitelji
nerado sudjeluju u njihovu liječenju.
Alkoholičarke su, za razliku od alkoholičara, dodatno
stigmatizirane jer je kod nas normalno da pije muškarac, ali ne i
žena. Ispred njih je dvostruki zid predrasuda – zbog toga što
piju i što su žene. Osuda društva i obitelji mnogo je veća kada
pije žena nego muškarac. Njihova borba zato je dosta teška pa
mnoge od nje i odustanu. Okidač ove ovisnosti kod žena često je
opsjednutost savršenošću, što dovodi do pritiska s kojim se ne
znaju nositi pa izlaz traže u alkoholu. Tu počinju problemi.
Žene koje piju nisu dobre prema sebi. Kada piješ, ne znaš što
radiš. Mozak ne funkcionira dobro. Ako su djeca mala, ne mogu
voditi brigu o njima. Ako suprug radi ili je na terenu, a žena je
pijana, to znači da djeca ne mogu normalno funkcionirati, ne mogu
otići u školu. Velika je odgovornost biti majka i trijeznoj
osobi, a kamoli pijanoj.
Za razliku od žene s početka naše priče, alkoholičarke se rijetko
same prijavljuju na liječenje. Ponekad se na to odluče tek kad im
socijalna skrb zaprijeti oduzimanjem djece, a ponekad se toliko
“ubiju” alkoholom da moraju doći u bolnicu na detoksikaciju. Čak
i kada završe u klubu, ispočetka im je teško priznati da su
ovisne. Prihvatit će da postoji neki problem koji ih je
natjerao da posegnu za čašicom, ali ne i da su alkoholičarke.
Prema nekim procjenama, u Hrvatskoj ima oko 60 tisuća
alkoholičarki.