U razgovoru s Davorom Sučićem poznatijim kao Sejo Sexon, osnivačem, pjevačem i gitaristom benda, otkrivamo kako su im nastupi u manjim gradovima poput Čakovca bili ključni na putu njihovog uspjeha
Kroz godine na sceni, bend Zabranjeno pušenje nije samo stvarao glazbu, već je i gradio mostove između različitih gradova i kultura. U razgovoru s Davorom Sučićem, poznatijim kao Sejo Sexon, osnivačem, pjevačem i gitaristom benda, otkrivamo kako su im nastupi u manjim gradovima poput Čakovca bili ključni na putu njihovog uspjeha. Osim toga, legendarni Sejo je s našim čitateljima podijelio i neke zanimljive anegdote koje vežu bend uz Međimurje i sjever Hrvatske, te otkriva koje pjesme najviše uživaju izvoditi uživo. Svojim obožavateljima u Čakovcu, članovi Zabranjenog pušenja šalju pozdrave i najavljuje još jedno nezaboravno glazbeno putovanje ove subote u Meta baru u Čakovcu. Ulaznice su dostupne u sustavu eventim.
Imate veliku bazu obožavatelja diljem regije. Što za vas znači nastupati pred publikom u manjim gradovima poput Čakovca?
Ovo je bend koji je krenuo iz malih gradova, malih klubova, koji je karijeru gradio korak po korak, stoga razlika za nas ne postoji. Volimo reći da ne postoje veliki i mali gradovi, samo mali i veliki bandovi. Što se tiče sjevera Hrvatske, imali smo priliku svirati u Zaboku i zbog snježne mećave došlo je svega stotinjak ljudi u taj klub i mi kao i obično, svirali smo dva i pol sata. I baš tamo su u publici bili neki ljudi iz Švicarske, koji su nas unatoč svemu vidjeli u punom sjaju i s kojima smo nakon tog nastupa u Zaboku dogovorili turneju u Švicarskoj, u šest gradova. Mi nikad nismo pravili razliku, i takvim smo odnosom prema poslu uvijek dobili i veće poslove i turneje baš na osnovu svirki u tim manjim gradovima. Pa tako savjetujem i kolegama, za svaku publiku treba ostaviti srce na terenu jer to je publika od koje živimo i zahvaljujući kojoj postojimo i kojoj onda dugujemo.
Prije tri godine održali ste koncert u Kotoribi, a sad se nakon deset godina vraćate u Čakovec, imate li neke posebne uspomene/anegdote koje Vas vežu uz Međimurje?
Baš kad smo se vraćali iz Čakovca, naletjeli smo na čovjeka koji je pijan s bicikla upao u kanal.. Mi smo stali i dignuli i njega i bicikla iz kanala, bicikl smo stavili u kombi i odvezli ih do kuće. Ispostavilo se da je čovjek bio na našem koncertu u Čakovcu. I tako sjedim ja pokraj njega i pitam ga gdje ste bili.. Kaže on, bio sam u Čakovcu na koncertu, bio je strašan koncert, spektakularni, i gleda čovjek cijelo vrijeme u mene.. I ja se malo idem zafrkavati, bockati ga kad vidim da je u dobrom raspoloženju, pa upitam. -Pa dobro tko je svirao u Čakovcu..? I kaže on, gleda me u oči i kaže, Hladno pivo. Pobrkao je u takvom stanju čak i band koji je gledao.
Koje pjesme najviše uživate izvoditi uživo i zašto?
Najviše volim dugačke pjesme kao što je Balada o Pišonji i Žugi, Dok čekaš sabah sa šejtanom, jer je to prilika da se cijeli bend iskaže. To su pjesme u kojima ima dosta prostora za sola, violine, usne harmonike, gitare tako da su to nekako pjesme koje prikazuju svakog čovjeka u bendu i daju mu priliku da se iskaže.. Mada su te pjesme malo nepraktične, meni su jako drage.
Imate li neku poruku ili pozdrav koji biste željeli poslati svojim obožavateljima u Čakovcu?
Radujem se dolasku i koncertu u Čakovcu nakon punih deset godina. Kako bi rekao Humphrey Bogart u filmu Casablanca, neka to bude još jedan početak našeg velikog prijateljstva. Vidimo se i pozdravljam sve čitatelje portala eMedjimurje!
