- Najbitnija nam je njegova sreća, a ostalo će se već nekako posložiti - rekli su Zrinovi roditelji Martina i Nenad
21. ožujka obilježava se Svjetski dan osoba sa sindromom Down, kromosomskim poremećajem koji sprječava normalan fizički i mentalni razvoj. Jedna od obitelji koja se suočila s navedenom dijagnozom je obitelj Štrek iz Novog Sela Rok, kad je na svijet došao Zrin, maleni dječak neobičnog imena. Zrin je rođen 2017. godine kao treće dijete Martine i Nenada Štreka, a dio ove neustrašive obitelji su i Šimun Petar (13) te Nera (12) koji su odrastajući uz Zrina senzibiliziraniji za djecu s posebnim potrebama.
Od početnog neznanja i nesnalaženja veliku podršku, pored šire obitelji, pružaju im i članovi Udruge za sindrom Down Međimurske županije, gdje Zrin dobiva sve potrebne rehabilitacijske programe. Kad je navršio tri godine krenuo je u vrtić ‘Stonoga’ u Novom Selu Rok koji djeluje kao Područni odjel Dječjeg vrtića ‘Cvrčak’. Tamo boravi od 8 do 12 sati, uz podršku asistenta.
Veseo i vedar, uvijek je raspoložen za zagrljaje i poljupce, svima rado dijeli ‘pet’ te bez problema osvaja srca brojnih poznanika. Tako je bilo i nedavno kad ga je do vrtića dovezla policija čime je postao ‘medijska zvijezda’. Svoj dan obično započinje molitvom za obitelj i prijatelje, nakon čega ide u vrtić, dok ga u poslijepodnevnim satima očekuju razni terapijski programi. No, uz dobru organizaciju i složnu obitelj, ništa nije teško.
‘BEZ PANIKE, TO JE SAMO KROMOSOM VIŠKA’
– Kad sam rodila Zrina imala sam 37 godina. On je naše treće dijete, ali prvo planirano. Iako je riječ o malo kasnijoj trudnoći, a zna se da kako žena stari tako se i povećava mogućnost rizika i komplikacija, nismo se previše opterećivali time. Jednostavno, bili smo spremni na sve. Sam porod prošao je u najboljem redu, a kao i u prethodna dva, suprug je bio pored mene. Mali Zrin stigao je na svijet, zaplakao se kako i treba kad se narodi beba, no u rađaoni je potom nastala tišina. Liječnici i medicinske sestre stali su se došaptavati i znali smo da nešto nije u redu. Pitali su me jesam li radila kakve pretrage tijekom trudnoće te izrazili sumnju da bi moglo biti riječ o novorođenčetu na sindrom Down. Jest da nismo to očekivali, no mogu vam reći da nam nije bio šok. Naravno, odmah sam se ‘bacila’ na pretraživanje interneta, naišla na kojekakve komplikacije i teškoće s kojima se mogu susresti djeca sa sindromom Down, dobro se prestrašila i isplakala, započela je mama Martina.
Uslijedilo je niz pretraga na koje su ih uputili liječnici, što je, kaže Martina, bilo prilično stresno, no dok su stigli nalazi ispostavilo se da je Zrin zdravo dijete, bez srčane mane ili neke druge dijagnoze koja se obično veže uz sindrom Down. Kako kaže, ništa mu ne fali, već naprotiv, ima jedan kromosom viška. I tada su odahnuli.
– Sjećam se trenutka kad nas je genetičarka pitala odakle smo, a kad smo rekli da dolazimo iz Međimurja, ona nam je oduševljeno rekla da možemo biti sretni zbog toga jer ćemo naići na veliku podršku udruge i roditelje. Ne mogu vam riječima opisati koliko nam je to značilo, kao da nam je pao kamen sa srca, jer u tom trenutku nismo znali kamo se okrenuti i gdje početi, a dijete nas je trebalo, dodala je Martina.
Tako je i bilo. Uključili su se u Udrugu gdje su naišli na podršku i savjete drugih roditelja koji su prošli isto te svoj život u najvećoj mjeri prilagodili Zrinu.
MALI ‘PRILJEPAK’ KOJI VAS OSVAJA NA PRVU
Zrin je od samog rođenja uključen u sve aktivnosti, od druženja, utakmica i turnira. U ovih šest godina nikad nisu naišli ni na kakvo neugodno iskustvo, već naprotiv, uvijek samo riječi podrške.
– Sjećam se prvog dana kad je krenuo u vrtić. Dopratila sam ga nekako ‘s grčem u želucu’ zabrinuta kako će sve proći, a on me bezbrižno pozdravio i otišao u sobu k djeci. Ostala sam stajati u hodniku pitajući se što se upravo dogodilo, sve dok mi odgojiteljica nije rekla da će biti on dobro i da slobodno mogu ići kući. I tako je od prvog dana. S voljom i veseljem ide u vrtić. Svi ga obožavaju, od djece, preko odgajatelja do kuharice. Nasmijan i dobronamjeran, kakav je, Zrin se rado uključuje u sve aktivnosti u vrtiću. Pleše u folkloru s kojim je išao na smotre diljem Međimurja, rado se uključuje u akcije čišćenja okoliša vrtića, kao i brojne druge aktivnosti. S guštom pojede svaki obrok, rado posprema za sobom i zaista je divan, otkrila nam je mama Martina.
Za djecu sa sindromom Down karakteristično je kašnjenje u razvoju, što zahtjeva puno volje, ljubavi i strpljenja, čega u obitelji Štrek nikad ne nedostaje.
– Zrin je prohodao s dvije i pol godine, a hodanje po stepenicama još uvijek svladava. Uz motoriku veliki problem predstavlja mu govor. Vidi se napredak, no još je puno posla pred njim. Bitno je da sve razumije što se od njega traži, a ako ne ide riječima objašnjava nam rukama i nogama, pojašnjava Zrinova mama.
Martina koristi dopust radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, na što ima pravo do Zrinove osme godine.
– Naporno je sve to uskladiti. Suprug radi u smjenama. Stariji sin Šimun Petar trenira nogomet u NK Slogi, a kći Nera pak igra za ŽNK Međimurje, i svaki od njih ima četiri treninga tjedno, a vikendom utakmice. Uz kućanske poslove potrebno je sa Zrinom vježbati i doma, tako da stvarno zna biti iscrpljujuće. Nekad imam osjećaj kao da sam cijeli dan u autu. Dođem doma, jednoga iskrcam i drugoga ukrcam. Dobra stvar je što nam je Udruga preko puta, ali i što za Zrina imamo toliko terapijskih programa na raspolaganju, što u drugim sredinama možda i nije slučaj, otkrila nam je Martina.
ŠTO DONOSI BUDUĆNOST?
Zrin je nedavno proslavio 6. rođendan što znači da je školski
obveznik, no kao dijete s teškoćama u razvoju ima pravo na odgodu
školovanja.
– Što se tiče odabira škole najbitnije nam je da bude sretan i zadovoljan. Naravno, da bi željeli da polazi redovnu školu ovdje u Novom Selu Rok, uz prilagođeni program i asistenta, a kasnije da ide u Prvu osnovnu školu u Čakovcu, gdje djeluje Posebni odjel. No, vidjet ćemo što nam vrijeme donosi. U krajnjem slučaju može ići i u Centar za odgoj i obrazovanje u Čakovcu. Ne želimo da bude nezadovoljan, nesretan i opterećen školom ili pak mu nametati nešto što neće moći pratiti. Vjerujem da će nam i logoped i edukacijski rehabilitator dati dobru preporuku jer vrlo ga dobro poznaju i znaju njegove mogućnosti. Najbitnija nam je njegova sreća, složno su rekli mama Martina i tata Nenad.
– Vrlo je bistar, uvijek tjera vodu na svoj mlin i vješt je u tome. Ponekad nam daje takve odgovore da se i sami začudimo odakle mu to. Tako je primjerice kod logopeda trebalo imitirati kako se ručno režu drva, a on ‘ni pet ni šest’ kaže brrm brrm i glumi kao da pali motornu pilu. Svi smo ostali zapanjeni! Za nešto takvo moraš biti vrlo inteligentan. I naravno, bio je u pravu, zašto bi ručno pilili drva kad možeš uzeti motornu pilu, kroz smijeh nam priča Zrinova mama te dodaje da je Zrin snalažljiv i kad je riječ o nestašlucima te za sve uvijek okrivi starijeg brata.
No, kao i svakog roditelja djeteta s teškoćama i Zrinove roditelje muči vječno pitanje: ‘Što će biti s mojim djetetom kad ostarimo, i na koncu, odemo s ovoga svijeta?’
– Najveći strah nam je naravno što će biti sa Zrinom kad nas roditelja više ne bude. Ima brata i sestre, ali i oni imaju pravo na svoje živote. Makar, poznavajući ih znam da će uvijek biti tu za njega. Sada ima prijatelje u vrtiću, pozivaju ga na rođendane, no jednom kad završi školu, kad prijatelji odu na fakultete, zaposle se, osnuju obitelji, on će ostati sam, ili eventualno s jednim, možda dvoje prijatelja. I to je nešto što ne možeš promijeniti. S druge strane, ne možeš nekoga prisiliti da se druži s tobom ako sam ne osjeća potrebu za tim. No, nekako smo mirniji jer znamo da će se uvijek moći osloniti na braću, priznala nam je Martina.
– Najveća nam je želja da Zrin i dalje ostane sretan. Uvijek nasmijan i dobre volje, kao i do sada, te da i dalje bude zdrav. A ostalo će se već nekako posložiti, složno su rekli mama Martina i tata Nenad.
DAJTE NAM ŠANSU I UPOZNAJTE NAS!
– Zahvaljujući Zrinu stekli smo puno novih prijatelja, a na sreću, nikog nismo izgubili. Svugdje nailazimo samo na podršku i zaista možemo biti sretni da živimo u Međimurju. Jer kad čitaš iskustva drugih roditelja iz raznih krajeva, mi kao da živimo u drugom svijetu. Okolina je vrlo senzibilizirana. U Udruzi su mu osigurane sve terapije, od logopeda, edukacijskog rehabilitatora, do jahanja, plivanja i raznih radionica, u Međimurju postoji dobro uhodani sustav putem kojeg se osiguravaju asistenti u vrtićima, znaš da možeš računati na asistenta u školi kad jednog dana sjedne za školske klupe. Zahvaljujući tome puno je lakše krenuti u novu sredinu, bilo da je riječ o polasku u vrtić ili školu, pojašnjava Martina.
– Zaista imamo veliku podršku u radu. Zrinska garda, čiji sam član, spremno se uključila u fotografiranje za kalendar za 2023. godinu, kao i druge povijesne postrojbe diljem Hrvatske. U subotu smo organizirali utrku ‘Šarenim čarapama do cilja’ i ovom prilikom zahvalio bih se svima koji su se odazvali. Još uvijek se nisu slegli dojmovi. Preplavljeni smo količinom podrške i dobrih emocija, i zahvaljujemo se svima koji su nam taj dan učinili posebnim, rekao je tata Nenad, ujedno i predsjednik Udruge za sindrom Down Međimurske županije, te dodao da je mjesec ožujak, kad se obilježava Svjetski dan osoba sa sindromom Down, prepun aktivnosti.
– Uvijek smo otvoreni za pitanja i svima rado odgovorimo. Obično su djeca ta koja su znatiželjnija i postavljaju pitanja. Smatram da je bolje da ljudi pitaju i saznaju što ih zanima, nego da nagađaju sami, jer tada često dolaze do krivih zaključaka. Usto, svako dijete sa sindromom Down je različito. Svatko ima svoje vrline i mane, ali i svoj karakter. Ako i netko ima predrasude prema osobama sa sindromom Down, mogu samo reći: – Dajte nam šansu i upoznajte nas!, poručio je Nenad.