Oduševljava ga korijenje koje je rijeka izbacila na obalu i gotovo u svakom vidi nekakav oblik. Vrček je svaki svoj uradak poklonio
“Ovom zbirkom autor nastoji oteti od zaborava svoje sjećanje na djetinjstvo, rijeku Dravu i događaje koji su obilježili vrijeme, koje se više nikad neće vratiti. Moto ove zbirke je ljubav i uvijek samo ljubav, i to u prvom redu prema Dravi, a zatim prema prirodi, ljudima, najbližima i najdražima” stoji u predgovoru zbirke pjesama “Sreča” Stjepana Vrčeka, a koji je napisao Tugomir Orak, predsjednik Varaždinskog književnog društva.
Upravo njegove riječi najbolje opisuju prvu objavljenu zbirku autora, inače rođenog Varaždinca koji već godinama živi u Međimurju, u Štefancu.
– Ovo je svojevrsna književna autobiografija iz koje se može svašta iščitati o meni. Pisati sam počeo prije 30 godina. Htio sam pisati o svom djetinjstvu, ostaviti neki trag, govori 75-godišnji umirovljeni trgovački putnik.
Sjećanja na djetinjstvo, Dravu, prijatelje ni danas ne blijede.
Bilježi ih marljivo u svoju teku u kojoj je materijala za još
pokoju zbirku. Voli pisati ujutro, tada ima najviše inspiracije,
a najveća mu je život.
Podupire ga i supruga Vera koja je također ljubiteljica pisane riječi.
– Supruga tjedno pročita dvije, tri knjige. Ona mi daje puno poticaja za pisanje. Osim toga njeno djelo krasi naslovnicu zbirke “Sreča”, otkriva autor. Vrček piše o prirodi, ljudima za koje želi da se ne zaborave i naravno svojoj Dravi.
– Drava mi je svojevrsna opsesija. Kad sam živio u Varaždinu redovito sam odlazio na Dravu. Sada ipak nešto rjeđe, kaže.
Kad je odlazio na Dravu često je sa sobom odnio dio rijeke, njene obale. Oduševljava ga korijenje koje je rijeka izbacila na obalu i gotovo u svakom vidi nekakav oblik. Skuplja ih već više od pet desetljeća, a kad dođe vrijeme za njih, korijen pretvori u kakav zanimljiv predmet.
– Moj otac, također Stjepan, bio je tišljar i od njega sam puno naučio o tome kako se obrađuje drvo. Gledao sam ga još kad sam bio dječak, upijao ta znanja. Znam napraviti okvir za slike, a iz korijena izvučem ono što u njemu vidim. Prvi takav korijen koji sam našao pretvorio sam u gusku, prisjeća se Vrček. Drvo se mora dobro osušiti, očistiti, a intervencije su minimalne. Zaštiti ih premazom i onda su spremne za darivanje. Naime, Vrček je svaki svoj uradak poklonio.
– Uvijek mi je bilo fascinantno što priroda napravi, a onda ja samo oslobodim taj korijen, pojašnjava. O tome sam i pisao u svojoj pjesmi “Koren s drušom”. Koreni, koreni, kaj ste tak drveni, če očete dušu meti, pokažite se meni.. iz glave sipa stihove ovaj vješti stihopisac i drvodjelac.
*Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.540