Čakavski službeno priznat kao jezik! Što to znači za kajkavski?
Čakavica je 2020. godine, bez puno pompe i od naših medija
potpuno nezapaženo, postala jezik priznat službenim putem od
glavne međunarodne akademske organizacije koja se brine o
klasifikaciji svih jezika čovječanstva i od međunarodne
organizacije za standardizaciju, pa je tako dobila i svoj ISO
jezični kod za identifikaciju čakavskog jezika u svim
domenama: ckm
Povijesni događaj čakavskim, ali ujedno i kajkavskim
govornicima otvara put za mnogo veće lokalno i državno priznanje,
koje je do sad izostalo jer se te govore pogrešno smatralo samo
dijalektima.
O potrebi da se ovjekovječi čakavski kao jedan od jezika
našeg svijeta dosijetio se američki profesor lingvistike sa
prestižnog University of California, Kirk Miller, u
akademskom svijetu poznat kao uspješan field linguist zaslužan za
istraživanje i popularizaciju manje poznatih jezika čovječanstva.
Uvidjevši da se nitko nije sjetio klasificirati i
identificirati čakavski kao službeni jezik, Miller je sam odlučio
poslati zahtjev 2. rujna 2019. godine za priznanje i
dokumentiranje čakavskog međunarodnim organizacijama zvane SIL
International i ISO.
Summer Institute of Linguistics International je
puno ime međunarodne organizacije sa sjedištem u gradu Dallas-u,
Texas, čija je glavna svrha proučavanje, razvoj i dokumentiranje
svih jezika svijeta, s ciljem proširenja lingvističkog znanja,
promicanja pismenosti u svim jezicima, i razvoja jezika
lingvističkih manjina. SIL International jednom godišnje
objavljuje prestižni znanstveni časopis Ethnologue,
svjetski vodeću referentnu znastvenu publikaciju u tisku i na
internetu koja pruža statistike i druge informacije o svim živim
jezicima svijeta. Svi najpoznatiji međunarodni lingvisti smatraju
Ethnologue glavnim časopisom u polju jezične klasifikacije i na
njemu svake godine rade zajedno tisuće znatsvestvenika iz cijelog
svijeta.
Ono što je možda još važnija odgovornost SIL
International-a je da predlaže Međunarodnoj Organizaciji za
Standardizaciju (International Organization for
Standardization – poznatija kao ISO, iz Ženeve – čiji je član i
Republika Hrvatska) nove jezike za ISO tip 639-3 kodove za
sveobuhvatno pokrivanje jezika čovječanstva, i tako pokrene
proces kroz koji lingvisti koji rade za ISO ovjere u dubinu svaki
prijedlog za klasifikaciju novog jezika.
Zanimljivo je da je Profesor Miller jedan dio svog zahtjeva
utemeljio i na prijašnjem zahtjevu udruge govornika kajkavskog
jezika “Kajkavska
Renesansa”, koja je već
2015. godine uspjela izboriti priznanje kajkavskog kao
samostalnog jezika, ali samo u onom književnom obliku koji se
koristio u razdoblju od 16. do 19. stoljeća i u nekim djelima iz
20. stoljeća. Kajkavski književni jezik je tada također dobio
svoj ISO kod kjv.
Cjelokupna Millerova argumentacija za čakavski je već 2020.
godine potvrđena kao važeća od strane lingvista koji rade u
ISO-u. I to u potpunosti, blago rečeno na cijeloj liniji, pa je
tako čakavskom jeziku odano najviše moguće međunarodno
lingvističko priznanje koje postoji: priznat je kao živi
(samostalni) jezik upravo u onom obliku koji se danas koristi na
njegovom govornom području.
Zanimljivo je da će ova odluka zapravo biti jako korisna
upravo i za budućnost kajkavskog jezika, jer će kajkavski
govornici moći pokrenuti ubrzanu provjeru statusa svoga jezika
upravo na temelju recentnog postignuća čakavskog jezika, i za
očekivati je da će također tom našem hrvatskom jeziku biti
priznat status živog jezika u nekom kratkom roku. Tako će oba
zapostavljena hrvatska jezika pomoći jedan drugome u priznanju i
promociji pred svijetom.
Tko je to izmislio pojam narječja?
Čakavski i kajkavski se odavno u međunarodnom svijetu
lingvističke nauke smatraju jezicima, a ne puka branša hrvatskog
standardnog (štokavskog) jezika. Naravno, oba govora su zapravo
mnogo stariji jezici od standardizirane verzije štokavskog (prvih
nekoliko stoljeća svi su
hrvatski rječnici zapravo bili samo čakavski – a kajkavski je
stoljećima prije štokavskog bio glavni književni jezik hrvata).
Oni su i poslije nastajanja tog standarda nastavili postojati i
razvijati se, pa ustvari ne postoji logičan ili znastveni
argument po kojim bi oni mogli biti dijalekti tog standarda.
Čakavski i kajkavski su čak u nekom širem smislu međunarodni
jezici, jer se autohtono govore i izvan granica Hrvatske:
čakavski u četiri (Sloveniji, Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj) a
kajkavski u tri (Mađarskoj, Sloveniji i Rumunjskoj) države
članice Europske Zajednice:
————————————————
Unatoč tome, nekoć su jugoslavenski, a kasnije značajni dio
hrvatskih lingvista, čakavski i kajkavski desetljećima tvrdoglavo
svrstavali u kategoriju “narječja”.
Sam pojam “narječja” je zapravo oduvijek bio
sporan koncept u lingvistici izvan balkanskih granica. Dosta
je znati da u skoro niti jednom drugom jeziku svijeta ne postoji
prijevod same riječi “narječje”, pa ni sam pojam koji mi u toj
riječi obuhvačamo. Međunarodnoj lingvistici su znastveno poznati
jedino pojmovi “jezika”, “dijalekta” i “pod-dijalekta”. Zato su
naši lingvisti bili prisiljeni sami izmisliti engleski prijevod
za riječ narječje – “supradialect” (nad-dijalekt) – u želji da
cijelom svijetu objasne taj naš lokalni pojam nečega što ima sve
lingvistične, društvene i povijesne osobine jezika, ali imamo
potrebu smatrati manje od jezika.
Kako to često biva, taj je pristup proizvod povijesne
činjenice da su u nas političke prilike usmjeravale znanost, a ne
da je znanost davala glavni smjer politici: hrvatski se narod
kroz prošlo gotovo stoljeće i pol grčevito borio za svoje mjesto
pod suncem. Biti priznati od strane svijeta kao neovisna
nacionalna zajednica je zahtijevalo veliki trud i želju više od 6
pokoljenja hrvata. Pa su tako cijele generacije čakavskih i
kajkavskih intelektualaca i naučnika preferirale zapostaviti svoj
materinjski jezik i zavičajnu kulturu u korist većeg dobra
cjelokupnog hrvatskog naroda, čijim su se dijelom silno osjećali
kroz povijest. Bio je to tada logičan i plemeniti potez.
Jezik – duša i srce kulture
“Ako bi kultura bila kuća, onda bi jezik bio ključ
do ulaznih vrata, do svih prostorija u njoj.” – kaže Khaled
Hosseini, američki pisac i liječnik rođen u Afganistanu, 3 puta
New York Times-ov bestseller.
Jezik doista jeste sama bit kulture, jer njezina duša
počinje i završava s jezikom. On oblikuje način na koji ljudi
razmišljaju, sanjaju, komuniciraju jedni s drugima, grade odnose
i stvaraju osjećaj zajedništva. Glavni je čuvar našeg sustava
vrijednosti, jer izravno prenosi sav naš set simbola, značenja i
normi.
On je taj prvi oblik komunikacije sa svemirom, one prve
dječje riječi koje iniciraju verbalni kontakt među ljudima. Tako
dobro poznavanje svojih jezičnih korijena automatski omogućuje
nekome da se lakše identificira sa zajednicom oko sebe i da u
najdubljem smislu drži u srcu dobrobit te zajednice.
Jezik je tehnologija koja poboljšava i proširuje kapacitete
kategorizacije koje dijelimo s onima koji su oko nas i onima koji
su bili prije nas, i zato ima ključnu ulogu u prijenosu naše
kulture onima koji dolaze poslije nas.
Sve to naravno vrijedi i za taj dio Hrvatske u kojoj su
čakavski i kajkavski autohtoni jezici. Naša će kultura nestati
kada i ako nestanu jezici na kojima se ona temelji. To nije tako
nevjerojatna mogućnost: ako nastavimo današnjim trendovima
prilično je vjerojatno da će za 2 generacije čakavština i
kajkavština više-manje imati oba dvije status izumrlih jezika. A
kad nestanu čakavski i kajkavski, nestati će s njima i naša
domaća hrvatska kultura.
Nažalost državnici i stratezi našeg nacionalnog branding-a
nisu iskoristili ni neovisnost države, ni sljedeća tri desetljeća
slobode, kako bi valorizirali lingvističke i kulturne
specifičnosti našeg naroda. Ako Republika Hrvatska i njeni
predstavnici smatraju da je kultura nešto barem donekle važno,
onda će se sada morati aktivirati i mnogo marljivije raditi na
promociji čakavskog i kajkavskog jezika.
Čakavska i kajkavska budućnost
Ovo je međunarodno priznanje za čakavski govorni svijet ne
samo značajni, nego doista epohalni događaj. Na globalnoj
razini će se početi ozbiljnije proučavati čakavski jezik i
promovirati će se više istraživanje i učenje čakavice na
slavističkim odjelima sveučilišta izvan Hrvatske. Za očekivati je
kroz sljedećih nekoliko godina mali procvat akademske, ali i
izvan akademske literature o čakavskom jeziku, ali i veći interes
za kajkavski jezik.
No prije svega će novodosegnuti status doista širom
otvoriti vrata čakavskim i kajkavskim govornicima da zatraže
službeno priznanje svojih jezika tamo gdje oni najviše i trebaju
biti priznati, to jest u zemljama u kojima čakavci i
kajkavci žive skoro 1500 godina a možda i duže. Bilo bi doista
jako tužna i perverzno ironična povijesna prekretnica da, nakon
što su barem 12-ak dugih stoljeća preživjeli svakakve vrste
neprijateljskih invazija, zakonskih zabrana i promjena jezičnih
moda, čakavski i kajkavski jezici izumru upravo u prvim
desetljećima postojanja prve doista neovisne i slobodne države
hrvatskog naroda, kojemu su oni materinski jezici.
Međunarodno priznanje čakavskog jezika i sljedeći potezi
Hrvatske će tako sigurno postati važan kulturni čimbenik na
europskom putu naše države i same hrvatske civilizacije, jer se u
Europi već desetljećima s ljubavlju njeguju lokalni i manjinski
jezici, na njima se jako efikasno (i unosno) grade jedinstveni
regionalni i nacionalni brendovi, a preko tih se promiče pravo
poštovanje građana prema svojim lokalnim zajednicama.
Svim općinama i županijama u kojima su čakavština ili
kajkavština izvorni autohtoni jezici lokalnog stanovništva je sad
omogućeno priznanje čakavskog i kajkavskog na najvišoj razini,
kao paritarni jezik uz standardni hrvatski jezik. Za
njihov opstanak će biti također neophodno pokretanje
audiovizualnih i tiskovnih medija na čakavskom i kajkavskom
jeziku (TV, radio, novine), jer u današnjem danu jezik živi od
sadržaja, a u Hrvatskoj je trenutno čitav medijski i digitalni
sadržaj na hrvatskom štokavskom jeziku, na štetu stotine tisuća
hrvata koji kroz plaćanje poreza to financiraju i kojima
štokavski standard nije materinji jezik.
Na Republici Hrvatskoj je zato red da pokrene inicijative i
političke smjernice kojima u prvom redu očuvati čakavski i
kajkavski, a onda pomoći govornicima da donekle standardiziraju i
efikasno promoviraju na lokalnom i globalnom nivou ta dva
prekrasna i najdrevnija hrvatska jezika.
Postizanje takvih ciljeva zahtijeva orkestrirani
višegodišnji rad svih sudionika čakavskog odnosno kajkavskog
svijeta. Ali cilj je više prirode i svakako ostvariv (naročito uz
pomoć svih onih instrumenata i sredstava koje u ove svrhe nudi
Europska Zajednica). Ako se može u Cornwallu i na otoku
Man-u
oživiti jezike koji su potpuno izumrli pored stalnog pritiska
najgovorenijeg jezika svijeta, ili na Novom Zelandu oživjeti
nepisani Maori jezik, onda okrenuti negativan trend jezika
koje još tečno i svakodnevno koriste stotine tisuća ljudi u srcu
Europske države, nije uopće tako teško. Zahtijeva samo dobre
volje, radišnosti i dakako, ljubavi. Stvari koje čakavcima i
kajkavcima nikad nisu falile.
Autor: Marin Tudor – Diplomirani Ekonomist i Lingvist,
član HYPIA – međunarodnog društva hiperpoliglota, lingvističko
znanje steknuo je na sveučilištima u Padovi, Pragu i
Sankt-Peterburgu.