Nekad vrsni nogometaš, a danas prvostupnik sestrinstva posvećen spašavanju ljudskih života
Rodom iz Nedelišća, prvostupnik sestrinstva David Perišić još od malih nogu znao je da se želi baviti medicinom. Liječnički poziv vrlo ga je privlačio, no dolaskom u Srednju školu u Maruševcu, gdje se obrazovao za medicinskog tehničara, te upoznavanjem same srži tog posla kroz obavljanje praktične nastave, odluka je pala da se upravo tim pozivom želi baviti cijeli život.
Po završetku srednje škole prvo radno iskustvo stjecao je na Hitnom bolničkom prijemu Županijske bolnice Čakovec. Paralelno uz posao ovaj svestrani mladić pohađao je preddiplomski studij sestrinstva na Sveučilištu sjever u Varaždinu gdje je stekao naziv prvostupnika sestrinstva.
– Prva godina rada na hitnom prijemu bila je malo stresna, naročito zbog obujma posla. Uz zbrinjavanje pacijenata na hitnom prijemu, trebalo je obavljati i poslove u gipsaoni ili pak provoditi gipsanje u operacijskim salama. I sam hitni prijem prilično je zatrpan pacijentima, bilo onima koje upućuju liječnici opće medicine, djelatnici Zavoda za hitnu medicinu ili pak pacijenti sami dođu. No, od samih početaka rada pokazao sam veliku inicijativu i odlično se snašao na tom poslu te sam kroz nekoliko godina odlučio nadograditi svoje vještine i iskustvo radom u Zavodu za hitnu medicinu gdje radim protekle tri godine, rekao nam je Perišić.
Znanje i vještine stečene radom na Hitnom bolničkom prijemu sad pak je mogao primijeniti u Zavodu za hitnu medicinu, nadograđujući ih iskustvom na intervencijama, ali i kontinuiranim ulaganjem u daljnju edukaciju.
– Već od samih početaka rada u Zavodu za hitnu medicinu odlično sam se snašao. Sve što sam do tada naučio samo sam prenio u novu sredinu. Prva intervencija bila je izlazak na mjesto prometne nesreće, nažalost sa smrtnim ishodom, u kojem je život izgubilo dvoje mladih ljudi, prisjetio se naš sugovornik.
– Nakon intervencija, osobito onih teških, sjednemo i proanaliziramo što se dogodilo, jesmo li možda mogli učiniti nešto brže ili drugačije. Jest stresno, no nakon završetka radnog vremena pokušavam zatvoriti vrata i ne donositi posao kući, dodao je.
Perišić radi u timu T2, kojeg čine dva medicinska tehničara, bez vozača i liječnika. Uglavnom je smješten u Ispostavi u Murskom Središću koja svojim djelovanjem pokriva područje gornjeg Međimurja. Vikendom pak dežura u Kotoribi. Zbog povremenih rotacija djelatnika ponekad radi i u timovima T1 u Čakovcu i Prelogu.
– Kao ekipa odlično funkcioniramo. Puno je mladih kolega i povezani smo poput obitelji. Puni smo znanja, željni daljnje edukacije, ali i tolerancije i kolegijalnosti te rado pomažemo jedni drugima. Uz redovito relicenciranje koje prolazimo svake tri godine, redovito polazimo razne seminare i edukacije koje rado prenosimo svojim kolegama. Također, često puta samoinicijativno provodimo razne vježbe kako bi i dalje bili dobro uhodani, pripomenuo je.
– Rad u Zavodu za hitnu medicinu jest stresan, no treba se od samih početaka priviknuti na to. Najteže mi padaju prometne nesreće u kojima su život izgubile mlade osobe, osobito ako se radi o poznanicima. To me pogađa. Najteže mi pada sam izlazak na mjesto nesreće, osobito ako se radi o kraju gdje sam odrastao. Kroz glavu mi prolaze misli je li riječ o nekome koga poznajem. U sjećanje mi se urezala i intervencija kod slijetanja poljskog autobusa kraj Varaždina. Iako je Nastavni zavod za hitnu medicinu Varaždinske županije odradio lavovski posao oko trijaže, kad smo mi stigli na mjesto nesreće prizori su još uvijek bili zastrašujući. Najljepše intervenciju su svakako one u kojima spasite ljudski život. Osobito ako se radi o djeci. Ili pak kad pomognete da na svijet dođe novi. To je ono što ti dade dodatni polet za dalje, otkrio nam je ovaj mladi prvostupnik sestrinstva.
No, često puta sam ishod intervencije uvelike ovisi o tome je li započeta laička reanimacija. Kako je naglasio Perišić, prve minute u takvim su situacijama zaista krucijalne, bez obzira kojom brzinom vozilo hitne medicinske pomoći stigne na mjesto nesreće. I sama okolina različito reagira na dolazak ekipe hitne pomoći. Ima onih koji sa strahopoštovanjem prate svaki njihov korak kako bi spasili njima bližnju osobu, no ima i onih koji su nervozni i agresivni te ih ometaju u radu.
Kad nije na poslu Perišić vrijeme provodi u Svetom Urbanu gdje uspješno vodi kuću za odmor, nasljedstvo koje je dobio od svog djeda Marka.
– Djed mi je bio rodom iz Dalmacije. Kad je došao u Međimurje izgradio je kuću i kupio dvije vikendice. Kako smo naslijedili vikendice, u Međimurju je taman krenula priča s uređenjem kuća za odmor pa smo se i mi odlučili okušati u tome. Prije pet godina renovirao sam vikendicu, a s obzirom da je riječ o nasljedstvu koje nam je ostavio djed odlučio sam je nazvati ‘Dedina hiža’ koja je ujedno i kuća za odmor s pričom. Pokraj nje je druga vikendica koju upravo uređujem te će nositi naziv ‘Bakina hiža’, kako bi sve zaokružio u skladnu priču, rekao nam je David te otkrio da je bio i vrsni nogometaš.
– Od malena sam zaljubljenik u sve sportove, no nekako sam se odlučio za nogomet. Igrao sam za NK Međimurje, NK Nedelišće te u Sloveniji u Središću ob Dravi. Neko vrijeme igrao sam i u Austriji, u 6. ligi koja okuplja dosta igrača iz našeg kraja, sve dok nisam nastradao. Zbog povrede ramena završio sam isti dan na operacijskom stolu, i tu je stala moja priča o nogometu. Mada me još uvijek vuče te razmišljam da ponovno počnem trenirati, priznao nam je.
Što pak se tiče planova za dalje želja mu je graditi svoju karijeru u Zavodu za hitnu medicinu, gdje planirana daljnju edukaciju bilo na magisteriju sestrinstva ili pak kroz specijalističko usavršavanje prvostupnika sestrinstva. Uz to, planira proširenje kuća za odmor koje vodi uz pomoć roditelja Nade i Dragana, brata Luke i svoje supruge Eme koja je također u poduzetničkim vodama kao vlasnica studija ljepote. Dodajmo za kraj da je nedavno uplovio u bračnu luku sa svojom odabranicom Emom, te ga, vjerujemo, i u obiteljskom životu kroz nekoliko godina očekuje pojačanje.
