Predsjednik Lovačkog saveza Međimurske županije Ljubomir Grgec u razgovoru koji smo objavili u prošlom broju našeg tjednika, uz ostalo je rekao da su poljoprivrednici s područja donjeg Međimurja koji već godinama trpe štete od divljači, sami krivi za svoju nevolju jer nisu prihvatili ponude da se njihove parcele zaštite ogradama.
Ta je Grgecova izjava izazvala revolt najvećih poljoprivrednih proizvođača iz Donje Dubrave, Stjepana Misera i Vedrana Klarića. Prvom lovcu Međimurja odlučili su odgovoriti javno. Miser Grgecovu izjavu naziva sramotnom te kaže:
– Mi po zakonu ne moramo postavljati čvrste ograde po parcelama da ih zaštitimo od divljači. Kako bi polja izgledala da svi ograđujemo? Specifičnosti parcela: male parcele, velika rasparceliranost, mnogo ARKOD parcela, onemogućuje nam bilo kakvo ograđivanje.
– Da imamo parcele veće od 20 ili 40 hektara, već bi ih davno ogradili. Kolege iz OPG-ova iz Podravine koji imaju velike parcele na Velikom Pažutu, neke su parcele ogradili čvrstom ogradom, a jedan je postavio električnog pastira, ali i dalje trpe velike štete od divljači. Mi parcele štitimo strašilima, repelentima, plinskim topovima, rastjerujemo divljač. Lovačko društvo Fazan Donja Dubrava ne nudi električne pastire, nego samo žicu.
Ekstreman broj divljači
Osobno sam, po službenoj procjeni, u zadnje tri godine pretrpio štetu od 85.200 eura. I sama izjava Ljubomira Grgeca da je 2023. godine zabilježeno 300 naleta divljači na vozila, to jest 50 posto više nego prijašnjih godina dokazuje da je u donjem Međimurju ekstremno prevelik broj divljači.
– Mi poljoprivrednici se pitamo je li normalno da svako malo gledamo po poljima krda jelenske i srneće divljači i čopore svinja. Po našoj procjeni na području donjeg Međimurja obitava više od 500 komada jelenske divljači, nešto manje srneće i oko 100 divljih svinja. Mi poljoprivrednici ne možemo osiguravati usjeve od šteta nastalih od divljači kod osiguravajućih kuća, a lovačka društva mogu, ali niti jedno ne želi osiguravati iako im se nudila i mogućnost subvencioniranja od države.
– Godinama upozoravamo, izvještavamo lovačka društva, Međimursku županiju i Ministarstvo poljoprivrede o štetama. Jelenska i srneća divljač pase ječam, pšenicu, uljanu repicu, suncokret, kukuruz, soju, šećernu repu, a divlje svinje kukuruz jedu od sjetve pa sve do berbe tako da su neke parcele uništene i do 100 posto. Na gotovo 50 posto parcela ne znamo više što bi sijali, a da ne trpimo štete. Lovačka društva bi htjela imati bogata lovišta, a mi neka im hranimo divljač jer oni za hranu izdvajaju smiješno male količine.
Ne tražimo istrebljenje divljači, nego samo da se broj svede na onaj koji priliči našem terenu. No, lovcima to ne odgovara, pogotovo Lovačkom društvu Fazan Donja Dubrava koji tjeraju lovni turizam po našim poljima, a godinama nemaju zasijanu niti jednu parcelu da bi hranili divljač.
Na divljači zarađuju velik novac, a nama dan danas nisu isplatili niti cent za počinjene štete. Lovačka društva nevoljko žele mijenjati gospodarsku osnovu (stvarno brojno stanje divljači) na njihovom terenu zbog straha od povećanja zakupnine lovišta, a svi su svjesni da je divljači mnogo više nego što prijavljuju.
Lovci zarađuju
Miserovog donjodubravskog kolegu Vedrana Klarića također je naljutila izjava Lj. Grgeca.
– Predsjednik Međimurskog Lovačkog saveza je protiv povećanog odstrela. U svakom lovačkom društvu je propisan broj divljači koji smije obitavati na tom području. Po mom mišljenju uloga lovačkih društava je reguliranje tog broja.
– Ako je populacije manje treba smanjiti odstrel, a ako je previše, brojnost treba smanjiti na propisano. Neka mi bilo tko navede primjer u svijetu, odnosno ovakav oblik lovnog turizma da lovačko društvo zarađuje na odstrelu dok se divljač napasuje na privatnim parcelama na štetu poljoprivrednika bez ikakve naknade. Republika Hrvatska i Hrvatski lovački savez već desetljećima ne zna ili ne želi iznaći rješenje, ističe Klarić, a zatim, dijelom ozbiljno, dijelom u šali, navodi nekoliko mogućih rješenja:
– Dopeljati nekoliko jedinki vuka kod nas (pošto puma nije opstala). U donjem Međimurju nema koza i ovaca gdje bi vuk radio štetu, a pomogao bi u regulaciji broja divljači. Lovci se ne bi morali mučiti s tolikim odstrelom. Žicu pored autoceste preseliti na poljoprivredne površine pošto su dobro regulirane isplate od naleta vozila na divljač pa možda tamo žica više ne treba.
Može i žilet žica iz granice. Država daje oko 7000 eura po OPG-u na godinu za ogradu.Ja sam izračunao da bi mi trebalo oko 45 godina da ogradim svoje parcele. Sad imam 50 godina. Možda još stignem. Možemo otvoriti i Las Vegas na Pažutu. Neka država pripremi infrastrukturu. Mi ćemo pronaći investitore dati vlastito poljoprivredno zemljište i onda biti dioničari, kaže ironično Klarić.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3589
