Današnji Međimurci su po mnogočemu drukčiji od Međimuraca otprije pedesetak godina
Ne mislim reći da su ovakvi ili onakvi, samo da su po karakteru malo drukčiji. Nema tu mjesta čuđenju, cijeli svijet prolazi kroz neizvjestan proces previranja pa se posljedično mijenjaju i ljudski nazori, moralne norme, mentaliteti i sve one „sitničarije“ koje ih prate: prehrana, moda, umjetnost, glazba, običaji, navike, jezik, zabava… Danas smo drukčiji nego jučer, a već sutra nećemo moći prepoznati jučerašnjega sebe.
Mladi nekim čudom uspijevaju pratiti taj suludi tempo i samo se smijulje na spomen „kak je negda bilo“, sredovječni se prilagođavaju koliko mogu, a starci sumnjičavo odmahuju glavom dok im desetogodišnji unuci objašnjavaju kako funkcionira mobitel.
Tko je uopće mogao pomisliti da će se svijet u samo jednom naraštaju okrenuti naglavačke: s prežgane juhe, kukuruznih žganci, šulanjke i bažulja uskočili smo u McDonald′sove restorane; iz kravljih zaprega u John Deere; klajbase smo zamijenili tipkovnicom i mobitelom, a zdenčnu vodu, domaću žganicu i Divka kavu s Coca-Colom, gin-tonicom i cappuccinom. Spomenete li u društvu mladih riječ fizikalac, umjesto o fizičkom radniku-bauštelcu pomislit će da govorite o nekom fizičaru, a riječ terenac prije će ih asocirati na Land Rover, nego na radnika na terenu.
I kao što su naši vrijedni Dalmatinci od težaka, mornara i ribara postali iznajmljivači, tako i današnje mlade Međimurce Đura z Međimurja više podsjeća na nekog Ahmeda iz Pakistana nego na tipičnog Međimurca. Đura je prošlost, a kako je krenulo izgleda da ćemo i mi doskora postati iznajmljivači. Na Muri i Dravi sve bu se prašilo od Bitešen, barke faren.
Nije da se hvalimo, ali u isto vrijeme jedan mali provincijski muzej pretvorili smo u moderno muzejsko zdanje s europskom reputacijom, ali u nekim stvarima smo se unazadili i osramotili – umjesto svjetski poznatih rock sastava koji su nekada rado dolazili u Čakovec, spali smo na cajke i srpske narodnjačke zvijezde poput Milojka Mile Kitića. Pa dobro, nisu ni Međimurci bešćutni, tko bi, zaboga, odolio srceparajućim stihovima poput: „Nećeš čak ni pasulj da mi skuvaš, a kamoli decu da mi čuvaš“. Eh, da nas vide i čuju naši stari.
Još smo u nečemu podbacili… ili napredovali, ovisno kako na to gledate. Često se, naime, hvalimo svojom marljivošću i radišnošću, no brze promjene mijenjaju sve, pa je pitanje koliko su te stare vrijednosti još na snazi i jesu li u širim okvirima i danas ostale uočljiv dio našeg mentaliteta i karaktera. Stariji se sjećaju vremena kad su se međimurski težaci i radnici doslovno ubijali od posla.
U to vrijeme, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dokazivali su se na jednom od najtežih ispita – njemačkim bauštelama. Znamo li kakvi su Nijemci po pitanju reda, rada i discipline, zadivljujuće je da su naši gastarbajteri taj ispit položili s najvišim ocjenama.
Moguće je da se upravo tada proširila uzrečica o „vrijednim Međimurcima“. Ali kad te muškarčine, koji su snagom mišića i volje mogli srušiti bika na pod, usporedimo s ovim današnjim ispijačima kava i đuseva po kafićima, prvo što pomisliš je: Jesu li to oni isti stari Međimurci? Što im se dogodilo? Zapravo ništa posebno, svijet se promijenio pa su se prilagodili.
Fizički rad danas nije toliko na cijeni i nije više isključivo mjerilo marljivosti. Bojište na kojem se sada dokazuju junaci premješta se s manualnog na intelektualno i uslužno područje. Stoga moramo preispitati dosadašnje vrijednosti i svoju poslovičnu marljivost preusmjeriti u zonu obrazovanja, znanosti, športa, kulture i turizma. To je novo bojište, nova bauštela i novo mjerilo naše vrijednosti u širim okvirima.
Uzrečicu o radišnim Međimurcima još uvijek krademo starcima, pa smo im dužni dokazati da i u novim okolnostima zaslužujemo tu „franšizu“. Ali ona nam nalaže da unatoč svemu nastavimo rešpektirati fizički rad koji nas je preko naših baka i djedova, majki i očeva, othranio i odgojio. S istim poštovanjem trebali bismo se odnositi i prema stranim radnicima, jer smo i sami u tuđem svijetu bili „fizikalci“, po mnogočemu slični ovim „našim“ Pakistancima, Indijcima i Filipincima. Koliko god u ljudskim stvarima bila neutralna i ravnodušna, povijest je ipak korisna učiteljica života. Pod uvjetom da ima dobre učenike. (ZB)
