Ovaj regionalni park reflektira odnos čovjeka prema svojem zavičaju i može imati dvojaku sudbinu: ili ćemo ga čuvati i koristiti kao nepotrošni resurs održivog razvoja ili ćemo se prema njemu odnositi nemarno
Veljača je značajan mjesec za zaštitu prirode Međimurja. 04.
veljače 1963. zaštićena je platana u Nedelišću kao prvi prirodni
objekt zaštićen u Međimurju, a 10. veljače 2011. proglašen je
Regionalni park Mura-Drava.
Moderna era zaštite prirode u Međimurju počela je u travnju 2001. godine kad je Skupština Međimurske županije proglasila zaštićenim Značajni krajobraz rijeke Mure, na širem teritoriju općina kroz koje Međimurjem protječe rijeka Mura. Tim je činom Međimurska županija pokazala da ne želi destrukciju Mure na način kako je to snašlo rijeku Dravu “u eri općeg napretka”. Niz dravskih hidroelektrana s okolnim zahvatima u prostoru, naime, trajno su izmijenili izgled ovog dijela Hrvatske, ali i običaje poštovanja izvorne prirode. Pretvaranje Drave u umjetni okoliš 1980-ih godina, izazvalo je lančani niz negativnih ljudskih radnji u prostoru koje ne prestaju do danas: od ilegalne gradnje u prirodi preko ilegalnog odlaganja otpada do ilegalnog krivolova i krivoribolova.
Kako bi se Mura sačuvala od takvih posljedica, odlukom Skupštine MŽ od 18. travnja 2001. godine, proglašem je Značajni krajobraz rijeke Mure (ZKRM). Taj dan obilježava se kao Međimurski dan rijeke Mure.
Desetak godina kasnije, Vlada Republike Hrvatske proglasila je Regionalni park Mura-Drava, prostrano zaštićeno područje na teritoriju čak pet županija, od Čakovca do Osijeka. Zajedno s Parkom prirode Kopački rit, to je najveće zaštićeno prirodno područje u Europi temeljeno na nizinskim rijekama.
Regionalne napore prepoznao i UNESCO
Te napore Međimurske županije i Republike Hrvatske prepoznao je i
UNESCO koji je već sljedeće 2012. godine proglasio Prekogranični
rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav između Hrvatske i Mađarske.
Već je time potvrđena ispravnost ideje proglašenja zaštite nad
rijekama Murom i Dravom u njihovom cjekolupnom toku kroz
Hrvatsku.
Bez konkretnih akcija na terenu, niti UNESCO niti svi zakoni svijeta ne mogu očuvati lokalne prirodne fenomene. U tom smislu, ohrabruje broj projekata koji se provode na području RP-a, bilo kroz rad udruga ili rad nadležnih ustanova. Brojna su ulaganja i u infrastrukturu koja bi dugoročno morala sačuvati prirodu od najezdi otpada i zagađenja svake vrste. Ipak, lijepo je znati da je između 120.000 zaštićenih područja na svijetu, UNESCO prepoznao ovaj park kao dobar poligon za prakticiranje održivog razvoja.
Što je najugroženije?
U globaliziranom svijetu, sva su staništa ugrožena na jedan ili više načina. Ako nije direktna fizička prijetnja poput bagera u močvari, onda su klimatske promjene. Ako nije ilegalna gradnja na dravskim otocima, onda je krivolov s ilegalno postavljenih čeka unutar samih hidroakumulacija.
Znanstvena i stručna istraživanja provedena tijekom 2022. godine
pokazala su da su tršćaci jedna od najugroženijih kategorija
staništa u Međimurju. Ista ona živa “trstina” kojom su se bavili
Gruntovčani 1970-ih godina preživjela je, istina, do današnjih
dana, ali u svega nekoliko postotaka izvornog opsega. Što nisu
požnjeli trstičari, slistio je trend općeg razvoja u kojem smo
širili svoja naselja i zone male privrede na područje negdašnjih
bereki. One male enklave u kojima su tršćaci preživjeli, svakog
proljeća potkuri neki piroman misleći pritom da prirodi i društvu
čini veliku uslugu.
Čiji je to Regionalni park?
Regionalni park je zaštićeno područje prirode od lokalnog značenja. Regionalni park Mura-Drava proglasila je Vlada Republike Hrvatske (NN 22/2011) jer se proteže na području pet županija. Njime upravljaju županijske javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode, svaka na svojem upravnom području. No, u svojoj osnovi, to je baština svih građana Hrvatske i Europske unije, i svatko bi morao voditi skrb dobrog gospodara o vrijednostima tog područja. Znači, Regionalni park Mura-Drava nije županijski ili u vlasništvu Javne ustanove Međimurska priroda, nego je svojina svih koji žive na ili uz njegov temeljni fenomen. Svi bi ga trebali jednako čuvati, jer iz njega dolazi čist zrak, pitka voda i rekreacija duha i tijela.
No, optimalna situacija je jedno, a stvarnost nešto drugo. Punih 12 godina nakon proglašenja zaštite, unatoč naporima informiranja javnosti, brojni se pojedinci još vade da nisu upoznati s činjenicom zaštite, ponašajući se pritom kao da se na njih ne odnose zakoni RH. I to ne samo Zakon o zaštiti prirode, nego i ostali zakoni koji reguliraju uređeni život u društvenoj zajednici. Dakako, svi se pozivaju na red i pravo, ali kad treba početi od svojeg vlastitog odnosa prema tuđim privatnim ili javnim dobrima, tada stvari odu u drugom smjeru.
Ipak, činjenica jest da prije dvadesetak godina u Međimurju nije postojala institucionalna zaštita prirode, a danas ipak postoji. Pomaci su vidljivi, ponekad i ogromni, i treba ustrajati na putu da pojam “regionalni park” uđe u uho Međimuraca kao što je prije dva desetljeća ušao “zaštićeni krajolik”.
Živičnjaci kao kontinentalni suhozidi
U nekim dijelovima Regionalnog parka Mura-Drava u Međimurju prepoznati su živičnjaci koji su korelat mediteranskih suhozida. Na međama pojedinačnih čestica, vlasnici su već davnih dana zasadili stabla i grmlje te tako jasno odredili granice između posjeda. Osim te razmeđe, živičnjaci imaju izrazito važnu ekološku ulogu: pružaju stanište i odmorište brojnim vrstama faune, reguliraju mikroklimu, osiguravaju veliki broj usluga ekosustava te upotpunjuju doživljaj ruralnog pejzaža. Iako nisu dokraja istraženi i vrednovani, važno je da su prepoznati, a to je uvijek prvi korak ka pravilnom vrednovanju fenomena.
Ukratko
Regionalni park Mura-Drava postoji točno 12 godina i današnjoj međimurskoj djeci bit će nešto s čime će odrastati. Kao jedna od kategorija zaštićenih područja u Hrvatskoj, ovaj regionalni park reflektira odnos čovjeka prema svojem zavičaju i može imati dvojaku sudbinu: ili ćemo ga čuvati i koristiti kao nepotrošni resurs održivog razvoja ili ćemo se prema njemu odnositi nemarno…