Jasminka Smolkovič rođena je Međimurka iz Herjakovčine, vinograde imaju u Robadju, a i suprug Oto napola je Međimurac
Što će nam euro donijeti tek valja vidjeti, ali ulazak u
schengenski prostor 1. siječnja obradovao je mnoge. Naročito se
to odnosi na mještane pograničnog područja u okolici Štrigove,
Hrvate i Slovence. Ovdje gotovo da nema obitelji koja nije
pola-pola. Uz obalu rječice Ščavnice u Razkrižju, tik do Banfija,
živi obitelj Smolkovič koja se bavi ugostiteljstvom.
– Podrijetlom sam iz Herjakovčine, ili kako bi se reklo, iz
Posconoga klojca, a rođena sam u Čakovcu. Poslije su roditelji
Franjo i Božena
Majerić otišli trbuhom za kruhom u Ljutomer –
priča nam Jasminka Smolkovič.
Rođena Međimurka tako je u Ljutomeru upoznala budućeg supruga,
automehaničara Otu Smolkoviča. A i on je,
priznaje, napola Hrvat.
– Ja pak sam tu iz Razkrižja, ali japa ima hrvatske korijene. Mi
smo Smolkoviči, a rođaci u Štrigovi su Smolkovići. Štrigova i
Razkrižje su u mojoj mladosti imali isti govor. Čak i majčino
prezime Požgan bi moglo biti hrvatsko. Ma mi smo
svi zmešani! Vezani smo od pamtivijeka, i rodbinski i
prijateljski. Nitko nikad nije pitao tko je odakle – kaže Oto
Smolkovič.
Globočki breg
Ugostiteljstvom su se počeli baviti 1995. godine. S vremenom,
poželjeli su točiti svoje vino. Odlučili su kupiti vinograde, a
gdje drugdje negoli u štrigovskoj fari!
– Od oca sam naslijedio vinograd pored Kunčića u Banfiju. No,
tražili smo podrum. Tako smo 2003. godine kupili vikend-kuću i
hektar vinograda u Robadju, to nam je baza. Još smo kupili pola
hektara u susjednoj Globoki te potom još pola hektara u Robadju –
ispričao nam je Oto Smolkovič.
S njim smo pošli do Globočkoga brega u Robadju, imanje mu je
pored Bobjara. Pokazao nam je podrum iz kojeg, uz žuti muškat i
chardonnay, izlazi sjajna mješavina od laškog rizlinga
(graševina), šipona, chardonnaya i rajnskog rizlinga.
– Radimo vino po duši, a ovo je cuvee berbe 2022. Starog više
nema, popili smo! – kaže.
Budući da smo do Robadja stigli kroz Globoku, samo je tabla
“državna meja” ukazivala na prelazak granice. Ovo je i dosad bila
točka bez rampe i kontrole, s posebnim režimom za mještane. No,
onaj pravi prijelaz između Banfija i Razkrižja doista je ukinut.
Pitamo stoga Smolkoviće osjećaju li razliku.
Sad je ljepše
– Nije da se prije nije moglo preko, ali svima je sad draže, jer
te nitko ne kontrolira. Mi pogranični se ni dosad, po istini,
nismo previše držali propisa. No, bilo je situacija kad nam je
bilo teže. Recimo, do Gomile pri Kogu je jedan kilometar, ali u
Globočkoj grabi je bila rampa. Stoga smo vozili okolo, čak šest
kilometara. Često smo morali obilazno do rođaka i prijatelja.
Pozdravljamo promjenu, sad je ljepše – kažu Smolkoviči.
Kod njih se navija za Muru iz Murske Sobote. Mlađi sin
Primož Smolkovič bio je igrač Mure te mladi
slovenski reprezentativac. A starijeg sina, Roberta
Smolkoviča, još pamte međimurski ljubitelji
nogometa.
– Igrao sam veznog za Štrigovu, Gornji Mihaljevec i Štrukovec.
Deset godina proveo sam na međimurskim travnjacima. Najbolji
igrač s kojim sam dijelio dres bio je Danijel
Jagec – ispričao nam je Robert Smolkovič.
Na zidu ugostiteljskog objekta ponosno je uokvirio dres Luke
Bobičanca. I Luka je naš, kaže za ponajboljeg međimurskog
nogometaša koji je do nedavnog prelaska u Celje godinama branio
boje Mure.
*Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.534