- Ne samo da sam amater, nego sam čisti amater. Nemam ni jedan sat tečaja - kaže Vladimir
Još kao dječaka privlačila su ga razna umjetnička djela. Ni danas, na pragu šezdesete godine života za Vladimira Jambrošića iz Dekanovca nije se puno toga promijenilo kad je riječ o umjetnosti. Osim što je voli, on je i stvara. Dio likovnih radova koji su nastali za najintenzivnije pandemije koja ga je i motivirala da ponovo primi kist u ruke, izložio je u čakovečkoj dvorani Scheier, a mogle su se razgledati sve do nedjelje, 22. siječnja.
– Uvijek sam rado prilazio nekom umjetničkom dijelu i divio se kako može čovječja ruka nešto tako lijepo i divno napraviti. Onda sam 2008. godine kad je bilo 120 godina rođenja Florijana Andrašeca izabrao neke njegove pjesme i na tu temu sam napravio nekoliko slika i imao sam prvu samostalnu izložbu u Dekanovcu. Moj život je protkan raznim zalaganjem u društvenim, sportskim i kulturnim događanjima u Dekanovcu. Jedna od ljubavi je i slikanje. To je za mene nekakvo opuštanje, izazov.
Imate li kakvog slikarskog obrazovanja?
Ne samo da sam amater, nego sam čisti amater. Nemam ni jedan sat tečaja. Uzeo sam kist u ruke i htio sam sam sebe izazvati i to je to. To je ljubav, opuštanje. Ja vidim što bi moglo biti bolje, ali uglavnom sam zadovoljan. Još sam u djetinjstvu volio šarati po papiru. To je u vama, a onda je to postao izazov. Nekoliko radova sam napravio prije 35 godina kada je supruga bila trudnica, imao sam malo više vremena. Pokušao sam u više tehnika, ali akvarel mi je nekako najdraži. Netko će reći da je to najteža tehnika, a nekima je najdraža. Najteža zato jer tu nema mjesta pogreškama, ne može se nešto ispraviti. Boja se upije u papir i to je to.
Koji su motivi s kojima se predstavljate na recentnoj izložbi?
– Izložba se zove “Dodir vremena”. To je neki moj osjećaj o kojem
govori i samo ime izložbe. Dodirnuo sam neke trenutke, možda sam
se više okrenuo prema kršćanskoj ljubavi pa ima tema o
kršćanstvu, dobio sam unučicu Zrinku pa sam
napravio sliku Majčina ljubav. Većinom radovi su o prirodi, blizu
sam Mure sam pa sam uhvatio te neke trenutke, godišnja doba.
Recimo tu su neki posebni trenutci kao zalazak, izlazak, magla, a
nekim slikama sam dodao dio mašte. Rodbina i prijatelji su me
nagovorili da skupim hrabrosti i pokažem javnosti svoje radove,
da primim pohvale, ali i kritike koje su smjernica za dalje,
naravno ako za to bude vremena.
U životu ste se bavili sportom, nogometom, svirali ste, čak bili i politički aktivni. No uvijek je prisutna umjetnost u nekom obliku.
– Kad je završila moja izložba na temu Andrašeca, privuklo me pisanje. Napisao sam monografiju “Povijest limene glazbe” koja je izašla 2012. godine i onda sam od te do 2020. godine istraživao za monografiju Dekanovca i župe. Ona je sada u završnoj pripremi. To je djelo od 850 stranica, za moje ljude, mještane, povijest. Puno je zanimljivosti na koje sam naletio, pogotovo u mađarskoj arhivi gdje sam pronašao stvari koje naši ljudi još ne poznaju. Tu ima nečeg što je staro dvjesto, tristo, četiristo godina, neki zapisi, plemići, tko je sve tu živio i ja sam se sam iznenadio. I pisanje i slikanje imaju svoju čar. Kad pišete, istražujete pa se radujete kad nešto nađete u arhivima – zaključio je.
*Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.534