Damir Tota voditelj je voznog parka hitne medicinske pomoći i voditelj vozača
Damir Tota iz Čakovca već punih 35 godina radi kao vozač hitne medicinske pomoći. Po završetku srednje škole za vozača cestovnih motornih vozila nije ni sanjao da će svoj životni poziv pronaći upravo na prvoj liniji hitne pomoći gdje se spašavaju ljudski životi. Danas pak nam s ponosom ističe kako svoj posao ne bi mijenjao ni za što.
– Prvo radno mjesto bilo mi je u Kotoribi 1987. godine. U ono vrijeme još je djelovao Medicinski centar Čakovec i OOUR-i, a moj direktor bio je dr. Valent Percač. Na radno mjesto vozača hitne službe primljen sam slučajno. Dva puta je bio raspisan natječaj na koji se gotovo nitko nije javio. U ono vrijeme bile su male plaće pa je samim time vladao i slab interes za to zanimanje. Na prvom natječaju su me odbili jer nisam imao radno iskustvo, ali kako se ni na drugi natječaj nije javio nitko osim mene, ipak sam dobio posao, prisjetio se svojih početaka rada u hitnoj službi.
– U početku sam bio zaposlen na određeno vrijeme. Posao mi se toliko dopao da nisam uopće razmišljao o potrazi drugog zaposlenja pa sam se nakon odsluženog vojnog roka ponovo javio na natječaj za vozača hitne, ovaj put u Čakovcu. Ubrzo je hitna služba ušla u sastav Doma zdravlja. Tadašnja ravnateljica dr. Nevenka Krčmar i glavna sestra Dragica Kolenić dale su značajni doprinos razvoju hitne službe, tako da smo 2012. godine, kad se krenulo u osnivanje Zavoda za hitnu medicinu, već imali dobre temelje. Sestra Kolenić učila nas je da je pacijent uvijek na prvom mjestu i to je deviza koju nastojim prenijeti na nove zaposlenike koji nam dolaze, naglasio je Tota.
ŽUTE GRDOSIJE OD 3 TONE I 200 KS
Osim što je vozač hitne službe Damir Tota je i voditelj voznog parka hitne medicinske pomoći i voditelj vozača. O svom radu redovno izvješćuje ravnateljicu Vladimiru Križaj Grabant, s kojom i inače odlično surađuje.
– Zavod za hitnu medicinu Međimurske županije raspolaže s 10 vozila hitne pomoći te imamo na raspolaganju 15 vozača. Težimo tome da vozila budu stara do pet godina i nemaju više od 200.000 km. Hoćemo li taj trend uspjeti zadržati uvelike ovisi o tome koliko će nas država moći pratiti putem decentraliziranih sredstava. Kao voditelj voznog parka moja je zadaća voditi brigu o tome da vozila idu na vrijeme na tehničke preglede, da se redovito servisiraju unutar garancijskog roka, dok za starija vozila provodimo preventivne tehničke preglede svaka tri mjeseca te imamo zaposlenog mehaničara koji može napraviti neke manje popravke na starijim vozilima, kao što su zamjene ljetnih i zimskih guma i slično.
Također, zaprimam prijave o kvarovima na vozilima, organiziram da se oni čim prije uklone te radim raspored kamo će ići koje vozilo. Na sreću, imamo vrlo dobru bazu podataka koju smo nedavno napravili na računalu tako da mi je upravljanje voznim parkom znatno olakšano. Sva naša vozila opremljena su uređajima za praćenje te imaju pametne navigacijske uređaje na koje dobivamo točnu lokaciju, što je veliki iskorak unazad nekoliko godina. Ne moramo više ‘ručno’ tražiti adrese ili pitati građane kod kojeg pila ili krčme trebamo skrenuti. Novija vozila i modernija oprema uvelike su nam olakšali posao, no on je i dalje izuzetno stresan, naglasio je Tota te dodao da je vrlo ponosan na vozače hitne službe, od kojih su neki završili i medicinske smjerove, bilo da je riječ o prekvalifikacijama, srednjoj medicinskoj školi ili pak višoj.
– Vozila su vrhunski opremljena, čak se usudim reći da u
Hrvatskoj nema bolje opremljenih vozila od naših. Ne bih rekao da
je to nekakav nadstandard, već optimalna oprema koju svako vozilo
hitne medicinske pomoći mora posjedovati. Nastojimo ju maksimalno
obnavljati i uvijek pratimo što se novo nudi na tržištu. Vozimo
transportere koji imaju pogon na sva četiri kotača, što se
pokazalo odličnim za naše područje. Ponekad treba ići na
intervencije u gornje Međimurje, na poplavljene i travnate terene
ili pak u gorice, šume i razna nepristupačna mjesta. Sada smo
sigurni da se, kad odemo na neku takvu intervenciju, možemo i
vratiti. Nekad to nije bilo tako pa smo morali moliti ljude da
nas traktorom izvuku iz dvorišta, prisjetio se
dogodovština.
– Vozila koja su u svakodnevnom pogodnu vrlo su jaka. Imaju 200 KS te postižu brzinu i do 180 km/h, što je puno s obzirom na činjenicu da teže 3 tone. Treba znati upravljati takvim vozilom, ali i zaustaviti ga. Ona starija, rezervna vozila, više koristimo za medicinska osiguranja raznih događanja, manifestacija i slično, dodao je naš sugovornik.
POSAO VOZAČA HITNE SLUŽBE
Na pitanje kakav je posao vozača hitne medicinske pomoći Tota je spremno odgovorio: – Izuzetno dinamičan!
– Moj osnovni zadatak je sigurno dovesti ekipu na mjesto intervencije, brinuti se o ispravnosti vozila, da imamo opremu za koju sam kao vozač zadužen što se utvrđuje ujutro kod primopredaje dužnosti, a na samoj intervenciji aktivno sudjelujem u radu tima. Radim u timu T1 kojeg čine liječnik, medicinski tehničar i vozač, a mi vozači imamo obavezu aktivno sudjelovati u imobilizaciji, nošenju opreme na lice mjesta, njezinoj pripremi i slično, sve prema naredbama liječnika. Kad je pacijent spreman za transport, smještamo ga u vozilo i idemo prema bolnici gdje ga predajemo djelatnicima na hitnom prijemu, objasnio nam je naš sugovornik te dodao da mu je drago da ih je troje u timu jer se na taj način može koncentrirati isključivo na vožnju.
– U dogovoru s ravnateljicom Križaj Grabant provodimo tzv. rotaciju djelatnika hitne službe, tako se zna dogoditi da nekad vozim u Čakovcu, a nekad radim u Prelogu, ovisno o tome kakve su potrebe. Za razliku od ta dva grada, Mursko Središće i Kotoriba imaju timove T2 koje čine dva medicinska tehničara, pojasnio nam je.
– U 35 godina rada na ovom poslu mogu vam potvrditi kako se hitna pomoć uvelike promijenila. Moglo bi se reći da smo u stalnoj reformi. Rastemo i mijenjamo se. Promjene dolaze s godinama. Ne samo da imamo moderniju opremu i nove uniforme, nego i drukčije radimo te imamo drugačije obveze. Danas se od vozača očekuje da zna uključiti aparate koje ima u vozilu i da je upoznat s njihovim osnovama. Imamo i vozače koji su i medicinski tehničari, budući da su ova vozila prije nekoliko godina stavljena u M kategoriju, odnosno kategoriju osobnih vozila, te njima mogu upravljati svi koji posjeduju vozački ispit B kategorije, dodao je Tota.
SVAKA MINUTA JE DRAGOCJENA
– Građani imaju velika očekivanja od nas. Mi smo ti koji prvi dolazimo na mjesto nesreće. Stoga koristim ovu priliku i apeliram na sve sudionike u prometu da nam osiguraju koridor kako bismo mogli nesmetano proći jer nam je svaka minuta važna. Mogu reći da ima pomaka u odnosu na razdoblje od prije 5 ili 10 godina, a tome su doprinijela i nova vozila koja su uočljivija – bolje osvijetljena i glasnija. No, osobito se teško probiti za vrijeme špice u gradu, naročito poslijepodne iza 14 sati, kad ljudi idu doma s posla. Nekad se možda građanima čini da nemamo obzira prema njima i razumijem ih, ali to su situacije kad tijekom vožnje primimo dojavu da je pacijent prestao disati i mi tad moramo ubrzati i agresivno voziti kako bi stigli na vrijeme, pojasnio je.
– Problem nam predstavljaju i nove stambene zgrade koje su niknule kod trgovačkih centara. Kad dobijemo dojavu s tih lokacija, nažalost, ne možemo prići zgradi jer su svugdje rampe, a na ulazu u zgradu pak nisu navedena prezimena stanara. Ne razumijem čemu tolika diskrecija, pitao se naš sugovornik.
– Problem je i u radu s romskom populacijom jer često puta zloporabe naše vrijeme. Često nas zovu iz fore ili hira. Bilo je i slučajeva kad smo izašli na intervencije u romska naselja, a oni su nam oštetili vozilo, pokušali se obračunati s nama, opkolili nas i ne puštaju nas van iz naselja. Umjesto da nam idu na ruku i ne ometaju naš rad kako bi što uspješnije završili intervenciju. Kazne za takva nedjela su, nažalost, preblage te se one opetovano ponavljaju, požalio nam se Tota.
‘U SLOBODNO VRIJEME – VOLONTIRAM’
Iako rodom iz Draškovca, Damir Tota već 20 godina sa suprugom Alenkom živi u Čakovcu. Kći Melita, po struci inženjerka medicinske radiologije, prije nekoliko je godina odselila u Njemačku gdje živi s partnerom Jasminom, a prije godinu i pol obitelj je proširena za novog člana – malog Rafaela.
U slobodno vrijeme za sebe kaže da volontira. Brine o majci koja s 85 godina, i nakon tri moždana udara, samostalno živi u Draškovcu, a sa suprugom vodi brigu i o njezinim roditeljima u Gornjem Mihaljevcu. Tu su još i voćnjak, dvorište…
– Želja mi je raditi do mirovine. Svake dvije godine odlazim na sistematske preglede, redovito polazim edukacije i relicenciranja. Kao voditelj voznog parka hitne medicinske pomoći volio bih da imamo čim više novih vozila kojima se služimo, jer će time biti bolje i za nas, ali i za pacijente, poručio je za kraj.