Unatrag osam godina radi u Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije, gdje osim kao liječnik, obavlja i funkciju pomoćnika ravnatelja za kvalitetu
Rodom iz vojvođanskog Banata, Josip Surća, dr.med. unatrag desetak godina živi i radi u Međimurju. Svoju bogatu karijeru započeo je u Domu zdravlja Ruma, a nastavio u Kanadi te SAD-u. 2008. godine iz obiteljskih razloga doselio je prvo u Čakovec, a kasnije u Šenkovec. Unatrag osam godina radi u Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije, gdje osim kao liječnik, obavlja i funkciju pomoćnika ravnatelja za kvalitetu.
Da će izabrati medicinu Josip Surća u mladosti se dvoumio. Nakon osnovne škole morao je odvagati hoće li upisati medicinsku ili tehničku školu. No, ljubav prema medicini ipak je prevagnula, na što je utjecaj imala i starija sestra koja je također završila srednju medicinsku školu. Poslije stjecanja spreme za laboratorijskog tehničara svoje je obrazovanje nastavio graditi na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu.
Prvo radno iskustvo stekao je u Domu zdravlja Ruma kao liječnik opće medicine, kako je i većina liječnika u ono vrijeme započinjala svoju karijeru. Uskoro se otvorilo mjesto za rad u hitnoj medicini koja je djelovanja u sklopu Doma zdravlja, što je Surća spremno prihvatio.
– Urgentna medicina je vrlo zanimljiva grana medicine. Izuzetno je dinamična. Nikad ne nailazite na istu intervenciju i nema ponavljajućih situacija, već je svaka posebna na svoj način. Nije kao rad u ambulanti gdje vam dolazi pripremljen pacijent, već vi izlazite na teren – na ulicu, u kuće, na radna mjesta i drugdje gdje se događaju hitna stanja. I sama specijalizacija, koja me stjecajem okolnosti uvijek zaobilazila, vrlo je nezahvalna jer ste usko vezani za jedno radno mjesto, za razliku od drugih specijalizacija gdje vam je otvoren i privatni sektor. To ponekad može djelovati obeshrabrujuće za mlađe kolege, ali s druge strane i vrlo je zanimljivo, rekao je naš sugovornik.
– S vremenom sam postao voditelj hitne službe u Rumi i zaista sam se osjećao kao hitnjak. Bila su to izazovna vremena jer hitna služba tada nije imala poziciju koju ima danas, kada djeluje kao zaseban Zavod. U ono vrijeme djelovali smo kao dežurna služba Doma zdravlja. To je značilo da iako ste bili vanbolnička hitna, vi ste zapravo tijekom noći, vikenda i praznika dežurali u ambulanti koju ste povremeno morali napuštati radi intervencija. Bilo je prilično izazovno, naglasio je.
PUT POD NOGE – ZA KANADU I SAD
Nakon Rume, 1992. godine, stjecajem životnih okolnosti zajedno s obitelji, suprugom Gordanom i dvoje djece, Sandrom i Filipom, odselio je prvo u Kanadu, a potom u SAD.
– To je bio zanimljiv period moje radne povijesti. Radio sam kao direktor ljudskih resursa i menadžer za zaštitu na radu. Medicina rada vrlo je zanimljiva u industrijskim uvjetima, osobito u Americi gdje imate daleko strože mjere zaštite na radu i gdje Vlada daleko bolje kontrolira njihovo poštivanje. To je bilo područje gdje sam mogao primijeniti dosad stečeno znanje, otkrio nam je Surća.
Kad su napustili domovinu Sandra je imala 13, a sin Filip 8 godina. Tamo su odrasli i školovali se. Sandra je stekla zvanje terapeuta kod ozljeda na radu, no ne radi u struci. Filip pak je stekao diplomu iz kineziologije i bavi se izradom protetskih udova u privatnoj tvrtki za izradu proteza.
– Supruga i ja vrlo smo prilagodljivi i bez problema smo se snašli u novoj sredini. Naravno, bilo je i izazovnih situacija. Trebalo je svladati govorni jezik, ne samo školski. Što se tiče ljudi, svugdje nailazite na dobre i na izazovne. Mnogo ovisi o tome kako se vi postavite. Mislim da smo našli pravi način jer smo svugdje bili objeručke prihvaćeni. Nailazili smo na podršku, nitko nas nije smatrao strancima i to nam je pomoglo, pogotovo na poslu. Brzo sam napredovao i samim time što sam volio izazove. Supruga je vrlo svestrana te je bez problema pronalazila poslove, pojasnio nam je Surća.
Najteži period bio je period razdvojenosti od djece. On i supruga živjeli su u Americi, sin je odlučio ostati u Kanadi, a kćerka je zbog ljubavi preselila u Međimurje.
– To je bio taj teški dio razdvajanja, ali dobro je
funkcioniralo. Pogotovo u današnje vrijeme kada zahvaljujući
modernoj tehnologiji možete vidjeti i čuti svoje najdraže, rekao
je.
Kada je stigla druga unuka dr. Surća i supruga odlučili su preseliti u Međimurje, tim više jer je u Hrvatskoj nedostajalo liječnika te je to bila prilika da se ponovo vrati području medicine.
MEĐIMURJE MALO…
2008. godine sa suprugom je doselio u Čakovec, a ubrzo u Šenkovec. Posao je pronašao u hitnoj službi Varaždinske županije, a od 2014. godine u Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije, gdje osim kao liječnik radi i kao pomoćnik ravnatelja za kvalitetu.
– Bilo je zanimljivo ponovo se vratiti u urgentnu medicinu. Naravno da je trebalo malo podsjetiti se, razviti vještine. Hitna medicina puno ovisi o vještinama. To su intervencije gdje vi morate vrlo brzo reagirati i imati izvježbane vještine, osobito kada je riječ o teškim traumama, reanimacijama ili teškim neurološkim stanjima. U tim situacijama nemate puno vremena planirati i razmišljati, već morate dobro vladati protokolima kako treba postupati. Vanbolnička hitna specifična je i po timskom radu. Naši timovi su iskusni i dobro trenirani i zaista sam ponosan na njih. Svatko zna što mora uraditi u datoj situaciji i to uvelike olakšava posao, istaknuo je.
– Slobodno mogu reći da je Zavod za hitnu medicinu Međimurske županije među najboljima u Hrvatskoj. Zaista smo postigli zavidan nivo zdravstvene zaštite. Postoje kriteriji koji to pokazuju, kao što je vrijeme intervencije ili zlatni sat odnosno princip da se pacijent mora zbrinuti u roku od jednog sata od trenutka nastanka hitnog stanja do predaje u bolnicu. To se smatra vrlo uspješnom intervencijom. Statistički, preko 90% naših intervencija crvenog kriterija se obavi u zlatnom satu. Tu nam na ruku ide i geografija Međimurja, ali i dobro organizirana Mreža hitne medicine, koja pored sjedišta u Čakovcu, ima svoje ispostave u Prelogu, Murskom Središću te vikend dežurstvo u Kotoribi, dodao je Surća.
Pored toga, kao pomoćnik ravnatelja za kvalitetu vodi računa o zadovoljstvu djelatnika, o uvjetima rada, edukaciji i obrazovanju, funkcionalnosti opreme. Uprava nastoji nabavljati najsuvremeniju opremu kada je god to moguće.
– Vrlo sam ponosan na naše mlade kolege. To je nova generacija koja tek zakoračuje u ovaj nepoznat svijet i zadovoljstvo mi je gledati ih kako svakodnevno upijaju nove informacije i saznanja, ponosno je rekao.
VRIJEME ZA SEBE
Kad nije na poslu dr. Surća slobodno vrijeme voli provoditi uz tenis, nekad kao igrač, a sada pak su on i supruga strastveni navijači. Uživaju u klasičnoj glazbi te često odlaze na koncerte. Uz to aktivni su i u Baptističkoj crkvi u Mačkovcu.
– Crkva je područje gdje se ljudi mogu izgraditi i promijeniti. Smatram da svaki čovjek može postati bolji, a crkva potiče taj potencijal. Služenje drugima je danas i prvi princip liderstva. Zdravstveni radnici pogotovo izražavaju tu osobinu jer to je priroda našeg posla. Dosta sam bio uključen i u organiziranje liderskih tečajeva u sklopu Global Leadership summita, s istom namjerom: pomoći ljudima izgraditi osobni integritet i karakter, naglasio je.
Najsretniji je u krugu obitelji te je ponosni djed petero unučadi. Iako je ispunio uvjete za mirovinu, o njoj još ne razmišlja.
– Volim raditi. Svjestan sam da sam pri kraju karijere, no to neće biti kraj moje angažiranosti. Postoje druge mogućnosti. Sigurno da bih volio da moje mjesto preuzme netko mlađi, ali uvijek ću ostati na raspolaganju, poručio je za kraj.