Emotivna poruka Dejana Šantla uz Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Svojevremeno nam je iskreno govorio o teškoj cerebralnoj paralizi njegove kćeri Hane
– Danas će neko dijete (opet) pitati svoju mamu, svog tatu – “A
zakaj onaj striček vozi onu veliku curicu u kolicima? Zakaj ona
ne hoda sama? Zakaj ju nosi?”. Napisao je na svom Facebook
profilu Dejan i dodao:
– Kod velikog broja ljudi najčešće nailazim na mješavinu
različitih izvora tih predrasuda, a svima im je zajedničko to da
se teško mijenjaju. Ljudi se velikom većinom ni ne pokušavaju
približiti onima o kojima imaju neke negativne predrasude, pa ih
tako i ne mogu bolje upoznati ili, ona najgora predrasuda o
invalidima jest i činjenica da ima ljudi koji s invalidnom osobom
ne žele biti viđeni na javnom mjestu; kao da im se čini da će se
u takvoj prilici nešto od tog invaliditeta prenijeti i na njih.
Kada sve zbrojim, to je vjerojatno, samo obrnuta strana pojave da
mnogi ljudi žele biti viđeni u društvu nekih posebno atraktivnih
ili po nečemu slavnih osoba.
S obzirom na to da je posljednjih desetljeća gotovo nestao
odgoj za uljudno ponašanje, ne možemo se nadati da će vidljivo
invalidne osobe uskoro dočekati nestajanje negativnih predrasuda
o njima. Tolerancija se, doduše prividno, propovijeda, ali je u
javnom životu, na ulici i na javnim mjestima nema. Najbolji je
dokaz to što većina ljudi ne vodi računa o postojanju invalida u
svojoj sredini, što još uvijek teže invalidne osobe ne mogu ući u
većinu trgovina u našim mjestima, gradovima… Očito bismo
trebali nastojati mijenjati stavove društva prema različitima,
što bi tada neminovno uključilo i invalide svih vrsta.”, napisao
je uputivši snažnu poruku:
“Ne zaboravi nikada, prijatelju moj: – Svaka ruka koja je
toliko nemoćna da sama ne može ni primiti ni dati, zaslužuje neku
tuđu ruku koja će popuniti onaj razmak između prstiju, i dati i
primiti za oboje!
Sreća je što Hana ima obitelj koja je čvrsto
drži isprepletenim prstima.