O Vukovaru i o svemu što je prošao, razgovarali smo s vukovarskim braniteljem Dragutinom Topolnjakom (59) iz Nedelišća
– Nama u Međimurju te 1991. godine rat je izgledao nekako strano
i daleko. U Vukovar sam došao 11. rujna. Situacija je tada još
bila relativno mirna. Pokoji pucanj, projektili ispaljeni u
daljini. No, to nije dugo potrajalo. Već 13. rujna počeo je opći
napad koji je trajao sve do pada. Nije bilo dana bez borbi,
ranjavanja, boli, jauka. Danju su trajale borbe, a noću smo se
smjenjivali na straži. U jutarnjim satima, 10. listopada počeo je
minobacački napad. U to sam vrijeme držao stražu.
Povukao sam se iza ugla jedne kuće. Odjednom sam niz desnu ruku
osjetio toplinu te shvatio da sam ranjen. Uz pomoć suboraca
završio sam u tada već znatno oštećenoj vukovarskoj bolnici te
sam bio pacijent doktora Juraja Njavre. Svakog je novog dana
bolnica bila u sve gorem stanju dok je pristizalo sve više
pacijenata – civila. Jer, neprijatelju ništa nije bilo sveto.
Tamo sam sreo i prijatelja Srećka Lukmana iz Čakovca koji je bio
ranjen u nogu. Igrom slučaja smjestili su me u krevet tik do
njegovog.
Našem, ali samo trenutnom veselju i olakšanju, nije bilo kraja.
Ubrzo se proširio glas da u bolnicu dolazi nekakav konvoj kojim
su trebali biti otpremljeni najteži ranjenici kao i oni koji nisu
domaći. U meni je tinjala nada da ću i ja biti među njima, a tako
je i bilo, prisjeća se D. Topolnjak. No, nitko od ranjenika koji
su u kamionima krenuli iz opkoljenog grada, nije slutio što ih
tek čeka.
– Na cesti prema Bogdanovcima kad smo mislili da ćemo doći do
Vinkovaca, jedan je kamion naišao na minu. Bile su ranjene dvije
medicinske sestre. Nastavili smo put. Bili smo gladni i žedni,
padala je kiša, bilo je hladno, a imao sam samo tanku bolničku
pidžamu i platnene papuče. Kad je već pao u mrak u jednom sam
trenutku u daljini ugledao natpis Boje i lakovi Šid. Pomislio sam
– to je kraj! Voze nas u Srbiju! Netko je rekao – ako skrenemo
desno idemo na auto cestu za Hrvatsku, a lijevo – za Srbiju.
Skrenuli smo desno. Kad smo napokon došli na sigurno, konvoj je
nastavio put, ali sada u uvjetima dostojnih ljudi – u sanitetskim
vozilima. Završio sam u bolnici u Đakovu. Imao sam osjećaj
kao da sam došao u raj. Svjetlo, hrana, topli čaj – i najvažnije,
topla ljudska riječ, ispričao nam je Topolnjak.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3525