MEĐIMURSKI BRANITELJI VUKOVARA ‘Nemamo problema sa Srbima, nego s četnicima i budalama’

Ranjeni Topolnjak, uspio se prije pada izvući konvojem, dok su zarobljeni Novak i Sršan prošli pakao zloglasnog logora Stajićevo

Uoči datuma kojeg se prisjećaju svakodnevno, 18. studenoga – Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, razgovarali smo s vukovarskim braniteljima Dragutinom Topolnjakom (59) iz Nedelišća, Emilom Novakom (57) iz Dragoslavec Sela i Čakovčaninom Željkom Sršanom (53), pripadnicima tadašnje Zasebne postrojbe Policijske uprave Varaždin. Ni oni, kao ni njihovi brojni suborci, nisu bili pošteđeni kalvarije hrvatskog grada heroja, no o svojem ratnom putu govore s ponosom, ne žaleći ni za čime. Također, bez dlake na jeziku, progovaraju i onome što ih smeta u današnjem hrvatskom društvu. 

– Nama u Međimurju te 1991. godine rat je izgledao nekako strano i daleko. U Vukovar sam došao 11. rujna. Situacija je tada još bila relativno mirna. Pokoji pucanj, projektili ispaljeni u daljini. No, to nije dugo potrajalo. Već 13. rujna počeo je opći napad koji je trajao sve do pada. Nije bilo dana bez borbi, ranjavanja, boli, jauka. Danju su trajale borbe, a noću smo se smjenjivali na straži. U jutarnjim satima, 10. listopada počeo je minobacački napad. U to sam vrijeme držao stražu. Povukao sam se iza ugla jedne kuće. Odjednom sam niz desnu ruku osjetio toplinu te shvatio da sam ranjen. Uz pomoć suboraca završio sam u tada već znatno oštećenoj vukovarskoj bolnici te sam bio pacijent doktora Juraja Njavre.

Svakog je novog dana bolnica bila u sve gorem stanju dok je pristizalo sve više pacijenata – civila. Jer, neprijatelju ništa nije bilo sveto. Tamo sam sreo i prijatelja Srećka Lukmana iz Čakovca koji je bio ranjen u nogu. Igrom slučaja smjestili su me u krevet tik do njegovog. Našem, ali samo trenutnom veselju i olakšanju, nije bilo kraja. Ubrzo se proširio glas da u bolnicu dolazi nekakav konvoj kojim su trebali biti otpremljeni najteži ranjenici kao i oni koji nisu domaći. U meni je tinjala nada da ću i ja biti među njima, a tako je i bilo, prisjeća se D. Topolnjak. No, nitko od ranjenika koji su u kamionima krenuli iz opkoljenog grada, nije slutio što ih tek čeka.  

– Na cesti prema Bogdanovcima kad smo mislili da ćemo doći do Vinkovaca, jedan je kamion naišao na minu. Bile su ranjene dvije medicinske sestre. Nastavili smo put. Bili smo gladni i žedni, padala je kiša, bilo je hladno, a imao sam samo tanku bolničku pidžamu i platnene papuče. Kad je već pao u mrak u jednom sam trenutku u daljini ugledao natpis Boje i lakovi Šid. Pomislio sam – to je kraj! Voze nas u Srbiju! Netko je rekao – ako skrenemo desno idemo na autocestu za Hrvatsku, a lijevo – za Srbiju. Skrenuli smo desno. Kad smo napokon došli na sigurno, konvoj je nastavio put, ali sada u uvjetima dostojnih ljudi – u sanitetskim vozilima. Završio sam u bolnici u Đakovu. Imao sam osjećaj kao da sam došao u raj. Svjetlo, hrana, topli čaj – i najvažnije, topla ljudska riječ, ispričao nam je Topolnjak. 

Voda i batine 

– I ja sam u Vukovar došao 11. rujna. Bili smo u Hercegovačkoj ulici, a uz ostalo, moje je zaduženje bilo obilazak položaja na motociklu. Pomagali smo naravno i civilima. Prva dva dana još je bilo relativno mirno, a onda je počeo raspašoj, govori Novak. 

Nakon što su do posljednjeg metka neustrašivo branili Vukovar i Borovo Naselje, on i Sršan našli su se među braniteljima koji su završili u zloglasnom srpskom koncentracijskom logoru Stajićevo. Predali su se u pogonima tvrtke Borovo. Najprije su završili u rukama Novosadskog korpusa Jugoslavenske narodne armije.

– Oni su još donekle bili ok, ali tortura je počela kad su u autobuse ušli četnici, odnosno pripadnici paravojnih postrojba i srpski civili. Bili su nemilosrdni. 

U logoru, gdje smo bili smješteni u staje, prva dva dana naime nismo uopće dobili hranu. Tek neprestano premlaćivanje i bljutava, zelenkasta voda iz Zrenjanina od koje, kad smo je pili, kao da su nam gorjela usta. Od trećeg dana nadalje, dobili smo svaki po tanku šnitu kruha i konzervu mesnog nareska koju je moralo dijeliti po osmero ljudi, svjedoče Novak i Sršan. Iz pakla su se izvukli za jedne od razmjena zarobljenika. Sršan se kući vratio s tek 59 kilograma, no, kako pojašnjava, zapravo nije ni mogao ni jesti zbog bolova koje je trpio od batinjanja.

– Jednom su me prilikom čak prebili članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zrenjanin i to sa štaflinima. Sjećam se kao jučer i dok su nam u staju pustili njemačkog ovčara. Da se obranim, ugrizao sam ga za uho. No, smatram se sretnikom, jer smo za razliku od brojnih dragih nam prijatelja, barem izvukli živu glavu. Ali s druge strane, nakon iskustva u Vukovaru, tvrdim da nijedna životinja, zvijer ne može drugoj zvijeri napraviti ono što može čovjek čovjeku. I da ne bi bilo zabune. Mi branitelji nemamo problema sa Srbima, nego sa četnicima i budalama. S druge strane, i u Hrvatskoj, a posebno i u Međimurju sve češće čujem riječi – pa zar nije dosta Vukovara? Vukovar je obranio Hrvatsku, a ne bi ni pao da se mnogi nisu skrivali po podrumima u dijelovima Hrvatske koji nisu bili zahvaćeni ratom ili pobjegli u zapadnu Europu. Da je Vukovara dosta govore i oni koji ne znaju što znači dok izgubite člana obitelji, prijatelja susjeda, krov nad glavom. Vukovara nije i nikad neće biti dosta, zaključuje Sršan. 

*Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3.525