Iz ratnog vihora nitko ne izlazi neokrznut, da ga baš na niti jedan način nije pogodila posljedica bezumnog razaranja, ubijanja. I onda kada se na to gleda kao sukob dviju profesionalnih vojski se to nekako uspije i racionalizirati, ali kada uključuje stradavanja žena, djece, cijelih obitelji onda u biti shvatimo koliko ništa od toga nema nikakvog smisla.
Aktualni ukrajinsko-ruski ratni sukob, koji je izazvao bijeg preko 10 milijuna ljudi diljem Europe, promijenio je preko noći sudbine mnogih pa tako i Olge Miroshnychenko te njenog sina Bogdana koji su igrom slučaja završili u Hrvatskoj, u Međimurju. Morali su pobjeći iz jednog metalurgijskog središta u Ukrajini, iz grada Nikopol` smještenog na rijeci Dnipro i doći živjeti u sigurnost beličkog samostana. Ali kako kaže i sama Olja, kako ju Ukrajinci zovu, samo privremeno, dok se ne vrati natrag u svoj grad, svojem suprugu Andreju koji se ostao boriti i braniti domovinu.
– Kada sam došla u Međimurje nisam znala što očekivati, sve mi je bilo nepoznato. Trebalo mi je malo vremena da se priviknem na ljude, klimu… iskreno, u tom trenutku nisam znala kako dalje, ali dobri ljudi su nam pomagali i to mi je dalo snage da krenem dalje. – mješavinom ukrajinskog i hrvatskog uz malu pomoć prevoditelja opisuje nam Olja svoje početke, ali i naglašava kako nikada nije htjela biti na teret nekome.
– Jezik je još uvijek malo problem, ali se snalazim. Svaki dan se trudim učiti nove riječi i za sada ide dobro. To mi je bio odličan početak i da počnem tražiti posao čim sam malo pohvatala konce. – govori Olja koja je brzo nakon dolaska u Belicu počela aktivno tražiti posao.
Svoj radni vijek je provela u Nikopolskom remontnom zavodu, tvrtki koja je dio velike grupe koja zapošljava preko 6.000 ljudi i radila je kao kranist, što je možda neuobičajeno u Hrvatskoj, ali dosta česta situacija u Ukrajini.
– Obrazovni sustavi u Ukrajini i Hrvatskoj nisu isti i tamo
se već vrlo rano možete odlučiti kojim ćete smjerom ići. Zato i
moj sin Bogdan ima online nastavu po ukrajinskom programu da
ništa ne izgubi od školovanja dok smo u Hrvatskoj jer ćemo se
sigurno vratiti doma. A radnika uvijek nedostaje i biti radnik, u
mojem slučaju kranist, nije nešto loše. Za naše prilike imali smo
dobre plaće, živjeli smo dobro. – govori nam Olja koja se od
prvog trenutka trudila naći posao u struci.
– Nije bilo lako. Kada sam došla na razgovor osjetila sam da nisu baš vjerovali u to što ja mogu raditi, što mogu napraviti. Prolazili su razgovori jedan za drugim, ali se nitko nije povratno javljao. Sve dok nisam prije mjesec dana došla na razgovor u Međimurje PMP. Kako je rekla, u toj trenutno najvećoj međimurskoj građevinskoj tvrtki su je odmah odveli u pogon, pokazali su joj kranove s kojima rade, gdje je ona brzo prepoznala onaj na kojem je radila u Ukrajini. – Da, stariji je model od onog kojeg sam imala u Nikopol`u, ali gotovo je sve isto. Brzo sam pokazala kako znam s njim upravljati i to im je bilo dosta. Kroz nekoliko dana smo se sve dogovorili. – ponosno nam je ispričala Olja, sretna jer je dobila priliku. Iako, kako kaže, je jedina žena koja radi u pogonu, njene muške kolege su jako korektne prema njoj. I poslovođe i kolege joj pomažu kada zatreba, ali se nada kako će ubrzo pohvatati sve i moći samostalno odrađivati svaki zadatak. – U Ukrajini sam radila s čelikom, čeličnim konstrukcijama, ovdje s betonom, ali teret je teret i jednako moraš paziti što radiš. Sretna sam što sam dobila priliku, nikada nisam gubila nadu, a Međimurje PMP su oni koji su na kraju ipak donijeli odluku i kod kojih radim sada nekih 2 tjedna.
A kako to to da su na kraju ipak odlučili zaposliti Olju u svojoj tvrtki priupitali smo i odgovorne u PMP-u.
– To su situacije u kojima se najčešće razmišlja srcem. I
sami smo u Hrvatskoj prošli sličnu kalvariju, brinuli smo se
jedni o drugima, pomagali si kada smo god mogli i zašto to ne
napraviti i sada. Istina, kod nas nije uobičajeno da je žena
kranist, ali zašto robovati nečemu. Olja nam pokazuje kako može
kvalitetno odrađivati posao, iako treba još vremena za
prilagodbu. Tek je počela… Dati nekome priliku, a time kod sebe
riješiti barem mali dio pitanja radne snage je ona situacija u
kojoj svi dobivaju. U ovom slučaju i Olja i PMP. – zaključio
je Božidar Žvorc, direktor Međimurje
PMP-a.
Božidar Žvorc, direktor Međimurje PMP-a
A kada slušamo Olju u svakoj rečenici koju nam je rekla, osim tuge i suza koji se nekada jednostavno nisu mogli izbjeći, posebno kada je govorila o svojem suprugu i obitelji, se vidjela jasna odlučnost kako će se uskoro vratiti kući u Ukrajinu i kako će opet spojiti svoju obitelj na jednom mjestu. U to ne sumnja niti sekunde jer sama kaže kako sreća prati hrabre. A ako išta za Olju možemo reći je da je hrabra. I ponosna.