Maša Bajc renomirano je ime u fotografskom svijetu na nacionalnoj razini, no osim u Hrvatskoj svoj kreativni trag ostavila je i na američkom tlu
Mjesto održavanja: Izložbeni salon Muzeja Međimurja Čakovec
Trajanje izložbe: 11.11. – 4.12.2022.
Otvorenje: petak, 11.11.2022. u 18,00 h
Maša Bajc renomirano je ime u fotografskom svijetu na nacionalnoj
razini, no osim u Hrvatskoj svoj kreativni trag ostavila je i na
američkom tlu. Rođena Čakovčanka, nakon diplome na Ekonomskom
fakultetu u Zagrebu upisuje magisterij fotografije na Rochester
Institute of Technology u Rochesteru, savezna država NY,
SAD.
Sudjelovala je i u programu za nadarene umjetnike u Bronx Museum
AIM programu u New Yorku za koji je dobila stipendiju. U Americi
je provela 6 godina, a nakon povratka u Hrvatsku predavala je na
Akademiji dramske umjetnosti i u Školi za primijenjenu umjetnost
i dizajn u Zagrebu. Često vodi razne fotografske radionice
i niz godina se bavi fotografskom edukacijom. Od 2019. godine
radi kao slobodni fotograf. Dobitnica je različitih priznanja od
kojih se ističe Prix de la Photographie Paris i International
Aperture Award. U radovima se često referira na povezanost ljudi,
prirode i prostora.
U Izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec predstavit će se
domaćoj publici s fotografskom izložbom “Priroda stvari”. Radi se
o konceptualnoj instalaciji koja se sastoji od više komponenti:
tekstualnog uvoda u izložbu, zatim serije od 16 fotografija
pričvršćenih obostrano na 8 stalaka koji slobodno stoje u
prostoru te serije od 16 uokvirenih rečenica/zapisa.
Prvi i treći (tekstualni) dio rada služe kako bi se pobliže
kontekstualizirale fotografije. Tekstualnim uvodom na zidu
galerije autorica otkriva da su fotografski radovi nastali
hodanjem, i to na točno određenoj mikrolokaciji, na livadi iza
njezine kuće. Drugi dio izložbe, fotografije koje su nastale
šetnjom, nisu šetnji bile svrha, već su samo dio mentalnog
procesa poniranja u osobne asocijacije i memoriju putem fizičkog
čina hodanja. Hodanje kao najlakši i najprirodniji oblik kretanja
čovjeka, kao ponavljajući, motorički i dugotrajno mogući fizički
ljudski čin koji ne zahtjeva mnogo koncentracije, upravo zbog
svoje vrle jednostavnosti i mogućnosti izvršavanja na
“autopilotu”, ostavlja prostora nesputanom poniranju u vlastitu
samosvijest. Ova izložba i jest svojevrsni dnevnik ciklusa iz
jednog perioda takvih “mentalnih vježbi” uslijed hodanja.
Autorica nam izložbom prezentira svoje vlastito iskustvo hoda
kroz prirodu, a tu šetnju sintetizirala je u instalaciju
fotografija na stalcima, postavljajući ih na način da tvore put
kroz izložbeni prostor. Šetnja kroz rad nije u potpunosti
simulacija opisane autoričine šetnje, iako se referira na nju.
Ovdje je primarno u funkciji interakcije gledatelja s
instalacijom što dodaje radu komponentu iskustva fizičkog
kretanja kroz prostor i interakcije s radom.
S obzirom da se radi prostorno o dijelu grada koji će uskoro biti
urbaniziran i trasiran cestom sjeverne zaobilaznice, na izložbu
možemo gledati kao na osobni hommage intimnom prostoru koji
nestaje i koji će postati javan.