Igor je na svom biciklu vozio 15 kilograma, a Nina oko deset. Ipak i u toj prtljagi nađe se nešto bizarno, a Igor kaže da je to Ninina velika četka za kosu
Prije nešto manje od mjesec dana, dvoje mladih entuzijastičnih
studenata odlučili su se na veliki pothvat – putovanje do
Istanbula.
No nije to ono uobičajeno putovanje u kojem s koferom sjedneš na
avion i tamo si za dva, tri sata. Nina
Dobša i Igor Horvat par su koji je
zaljubljen u biciklizam. Putovanje na dva kotača s nekoliko
kilograma prtljage, šatorom i onim najpotrebnijim bili su
dovoljni da se odluče i krenu, piše RTL.hr.
Krenuli su 7. rujna iz Nininog rodnog grada Čakovca, a svoje
putovanje nazvali su “Dotaknuti rub Azije”. Kako kažu, najveće
hvala ide baki Barici koja ih je
nakon puno negodovanja pustila na put. Njezin
‘blagoslov’ bio je ključan. Nakon što su se 3. listopada vratili
u Hrvatsku, dali smo im nekoliko dana odmora, a onda ih
izrešetali pitanjima.
ZAŠTO BAŠ BICIKL?
Na pitanje zašto baš bicikl, odgovaraju da ga oboje voze od
malena, a i najjednostavnije je prijevozno sredstvo.
“Često sam s društvom vozio veće kilometraže vikendom pa sam tako
jednom prilikom najavio ujaku u Crnoj Gori da ću ga jednog dana
posjetiti biciklom. To mi je bilo i prvo putovanje, tada sam imao
18 godina”, kaže nam Igor na samom početku.
Igor iza sebe već ima putovanje od mjesec dana u kojem je prošao
gotovo 3000 kilometara kroz zemlje središnje Europe. Nini pak je
s druge strane njihovo prošlogodišnje putovanje do Napulja bilo
prvo veće takvog tipa.
“Zajedničko putovanje do Napulja bilo je na neki način test da
vidimo hoće li se Nini takav način putovanja svidjeti i hoće li
izdržati. Ruta je bila zahtjevna i nije sve bilo bajno, ali ipak
je ostala oduševljena. Nakon putovanja u Napulj bili smo sigurni
da ćemo putovati i sljedeće ljeto, samo je bilo pitanje
destinacija”, poručuje Igor.
Pa su se tako odlučili za najveći grad Turske, države koja je na
samom rubu Azije. Objašnjavaju da im je ruta djelovala
nepoznata pa stoga i zanimljiva. Cesta ih je tako vodila kroz
zemlje koje nikad nisu posjetili zbog čega su osobito bili
uzbuđeni.
KAKO IZGLEDA PRIPREMA PUTOVANJA
U razgovoru za RTL.hr opisali su nam kako se određuje
ruta po kojoj idu, koliki im je budžet za putovanje te na što sve
najviše obrate pažnju kod spremanja.
“Samo pakiranje ide dosta brzo budući da smo već uigrani. Sa
sobom nosimo opremu za kampiranje, opremu za kuhanje, alat za
bicikle (rezervne zračnice, ulje, imbusi), odjeću i kozmetiku te
elektroniku. Rutu određujemo ovisno o tome koliko vremena imamo
za putovanje. Obično računamo oko 100 kilometara m na dan, što je
u mjesec dana 2000-3000 km. Tako imamo opseg do kuda možemo stići
u zadano vrijeme i na temelju toga biramo destinaciju, a onda još
rutu prilagođavamo mjestima i regijama koje želimo usput proći.
Što se tiče budžeta, računamo oko sto kuna dnevno”, objašnjava
Nina.
U velikim gradovima ipak prekorače budžet, ali zato se zna
dogoditi da su neke dane i debelo ispod budžeta. Ipak, radi same
evidencije, na svom su blogu pisali koliko su koji dan
potrošili.
A evo što se nalazi u njihovoj prtljagi, koju pomno biraju jer
jednom kada kreneš moraš biti svjestan da ćeš tu istu kilažu
morati nositi cijelim putem.
“Odjeća zauzima najviše mjesta. Obično dva para biciklističke
odjeće u kojoj vozimo, jedan par odjeće za spavanje i po dva para
casual odjeće, vjetrovke i neka jakna za
kišu. Iako zvuči malo, većina biciklista putnika nosi
još i manje. Svaki gram je bitan! Za kampiranje imamo šator,
vreće, male madrace na napuhavanje. Za kuhanje set lonaca, tave i
tanjura, mali plamenik s plinskim kartušama i kamperski sklopivi
pribor za jelo. Uz to tu su još i svjetiljke, prsluci, nešto
elektronike i mini komplet za higijenu i neki osnovni alat, za
najčešće kvarove na biciklu. Sve u svemu, dosta osnovno,
pokušavamo pakirati što manje, iako dok se sve skupa zbroji,
uvijek je teže od planiranog”, objašnjava Igor.
On je na svom biciklu vozio 15 kilograma, a Nina oko deset. Ipak
i u toj prtljagi nađe se nešto bizarno, a Igor kaže da je to
Ninina velika četka za kosu.
“Bez te četke se očito ne može. Na našem prvom putovanju ja sam
nosio sav teret. Tada se još znala u torbi naći i koja haljinica
za grad, a već prvi dan puta Nina je za večeru kupila lubenicu.
Malo je reći da sam bio oduševljen što na bicikl moram smjestiti
dodatnih 4 kile tereta. Sada je Nina već iskusna putnica sa
svojim torbama tako da pomno bira što će ponijeti na put i što će
kupiti za jesti”, žali se Igor.
NAJČEŠĆE PITANJE – ŠTO JE S NUŽDOM?
Ono što sve zanima uvijek, je gdje se obavlja nužda, bila ona
velika ili mala. Ovaj su mladi par inače atletičari pa lako
odgovaraju na ovo pitanje.
“Mi smo trkači tako da nemamo problema s obavljanjem nužde bilo
gdje (trkači će shvatiti o čemu pričamo). Većinom to bude negdje
u prirodi ili u kafiću.”
Oboje vole popiti i dobru pivu, a kažu da nakon cjelodnevne
vožnje – svaka je piva dobra.
“Budući da zemlje kroz koje smo prolazili nemaju neku tradiciju
ispijanja pive, njihove pive nisu ništa bolje od naših hrvatskih.
Međutim, odvažili smo se probati lokalno vino i nismo se
razočarali. Grčko polu-slatko vino natjeralo nas je da se
zapitamo zašto uvijek pijemo pivu”, kroz smijeh nam govore.
ŠATOR ILI HOTEL?
Nakon napornog dana bitno je dobro se naspavati, ali ovo dvoje
biciklista kažu da su se već na apsolutno sve naviknuli, međutim
nešto im je ipak najdraže.
“Najviše volimo ostati kod lokalaca tako da najprije provjerimo
na aplikacijama Couchsurfing i Warmshowers ima li tko voljan
ugostiti nas. Također, za pronalazak domaćina koristimo i
Facebook grupe putnika biciklista koji nas često ugoste u svojim
domovima, vikendicama, čak i uredima”, objašnjava Igor.
Igor nam govori da se rado sjeti i Shkodra, grada u Albaniji gdje
ih je ugostio američki par Chuck i Sussan.
“Oni su se u kasnim 60-ima, bez prethodnog iskustva odlučili na
putovanje Europom. Proveli su 10 godina putujući biciklima i na
kraju ostali živjeti u Albaniji.”
Kaže da sad ugoste svakog biciklista koji prolazi njihovim
gradom, a upravo su njih dvoje bili prvi Hrvati koje su primili.
OZLJEDE – NAJGORI NEPRIJATELJ BICIKLISTA
Negativnija strana priče, tj. putovanja su žuljevi i ozljede, ali
one su već tradicionalne kod pješaka, biciklista i drugih. Nina i
Igor kažu da većih zdravstvenih problema nisu imali.
“Igor je u prvih tjedan dana nategnuo tetivu, ali uz hlađenje i
odmor bol se donekle povukla (bar onoliko da bude podnošljiva).
Preventivno svake večeri pijemo magnezij (i pivu) protiv upale
mišića, a ja također uzimam željezo i vitamine. Tu i tamo
koristimo Linex (i Coca-Colu) kad bude problema u probavi – zbog
hrane ili vode. Prošle godine u Italiji smo se oboje otrovali
polusirovim jajima u carbonari. Srećom, tad smo već stigli do
finalnog odredišta pa nismo u tom stanju vozili bicikl”,
prepričava nam studentica PMF-a.
PLANOVI ZA DALJE
Ninu smo pitali koliko je fotografija na mobitelu imala prije
samog putovanja, a koliko nakon jer ipak, treba i to sve
zabilježiti.
“Prije putovanja sam imala 900 slika, a sada imam skoro duplo
više, 1700 fotografija.”
Što će dalje fotografirati još uvijek ne zna jer njihova sljedeća
destinacija još nije određena. Igor iduće godine završava
fakultet pa će se sve morati nekako prilagoditi.
“Voljeli bismo napraviti krug oko Sredozemnog mora, a od daljih
destinacija privlače nas Južna Amerika i Azija, posebno
Japan, ma sve, samo da se ide negdje! Možda jednog dana”,
poručili su za kraj.
U većim gradovima u većini slučajeva uzmu sobu u hotelu ili
hostelu kako bi mogli razgledavati bez bicikla, ali i zato što je
tamo teže naći kamp mjesto.
Ispričali su nam i anegdotu iz mjesta koje im se najviše svidjelo
za spavanje.
“Najljepše kamp mjesto našli smo u Grčkoj u okolici grada Kavale
– šator smo postavili na pješčanoj plaži i uz zalazak sunca po
prvi puta zaplivali u Egejskom moru. Sljedeći dan, još uvijek
oduševljeni jučerašnjim kamp mjestom, postavili smo šator u uvali
desetak metara od mora. Nismo shvatili da je u trenutku kad smo
postavili šator trajala oseka. Usred noći u četiri ujutro, morali
smo seliti šator jer nas je more gotovo potopilo”, tvrdi Nina.
ŠTO OSTAJE U SJEĆANJU – RAZNI STRANCI
Kako i sam Igor kaže, najljepše stvari su često sitnice. Tvrdi da
na putovanju biciklom naučiš cijeniti male stvari.
“Za nas je često sreća pronalazak izvora hladne vode na vrućem
suncu, ubrane zrele voćke uz cestu ili pak probijanje prvih zraka
sunca na hladno jutro kad treba izaći iz šatora. Vjetar u leđa
nas također strašno veseli! Međutim za nas je najljepše
upoznavanje novih ljudi. Kad putujemo biciklom ljudi su
automatski pristupačniji i ljubazniji, a i mi smo također mnogo
otvoreniji”, poručuje student medicine.
Ljudi su ipak ono što ih na neki način i gura naprijed i da svaki
dan prođu ono što su si zadali. Kad su prolazili Albanijom svaki
drugi automobil ih je pozdravljao, ljudi su im mahali uz cestu,
ali jedno malo mjesto u Bosni i Hercegovini najviše ih je
oduševilo.
“U Prozoru nas je okupljeno društvo pozvalo da s njima popijemo
pivu i pojedemo roštilj. Na kraju smo zajedno pjevali, svirali,
sprijateljili se, skoro tamo i ostali. Skoro su nas i napili, a
to je bilo taman na Ninin rođendan. Mjesto Prozor samo po sebi
vjerojatno bismo zaboravili uskoro, međutim zbog društva pamtit
ćemo ga zauvijek”, kaže Igor.
Pričaju nam da su upoznali hrpu ljudi, od lokalaca koji bi ih
ugostili, slučajnih prolaznika pa do putnika biciklista. Na
ovakvim putovanjima kažu da se i sami uvjere koliko je svijet
ustvari malen.
“Sasvim slučajno, odvojeno smo upoznali dva putnika biciklista,
Njemicu Laru na putu za Istanbul i
Francuza Alexa na putu za Nepal. Pošto su nam se rute
poklapale s Larom smo vozili zajedno 3-4 dana. Prilikom
rezervacije smještaja u Ohridu pozvali smo Laru da ostane s nama
u apartmanu. Kako smo u apartmanu imali još jedan krevet viška,
Lara je predložila da nam se pridruži i njen prijatelj Francuz.
Ispostavilo se da je prijatelj Francuz zapravo Alex kojeg smo
upoznali tjedan dana ranije u Albaniji. Kako se poklopilo da je
Alex također ranije upoznao Laru i da je taman u tom trenutku bio
u Ohridu – ne znamo, samo ćemo reći da je malen svijet”, govore
nam.
RED BUREKA, RED DOBROG VINA
Budući da putuju kroz razne gradove i države, u svakom žele
probati i nešto lokalno. Tako će u potpunosti doživjeti mjesto,
njihovu kulturu i rituale.
“U BiH smo živjeli na bureku, pitama i ćevapima, u Grčkoj na
grilanom siru i bougatsi (pita s inačicom slastičarske kreme
obilno posipana cimetom i šećerom u prahu), a u Turskoj na kebabu
i naravno kavi. U Albaniji smo zbog ne razumijevanja oboje
naručili jela s pilećim, odnosno telećim
jetricama. Kako nismo ljubitelji jetrica jelo nam
nikako nije sjelo, međutim hrana je bila ukusno pripremljena tako
da se ne možemo žaliti. Sretni smo što su države kroz koje smo
prolazili prilično jeftine pa smo često jeli u restoranu”, govori
Nina.
Na svom su putovanju doživjeli svakakve situacije, bile one možda
na početku neugodne ili neobične, ali na kraju su ispale najbolje
moguće.
“Od doticaja sa strancima također ćemo pamtiti dobru baku u
Albaniji čiji smo vrt iskoristili kao prenoćište. Baka nije
razumjela ni riječ engleskog, a Lara i ja ni riječ albanskog
jezika. Nakon što smo nekako pantomimom dali baki do znanja što
smjeramo i dalje nismo bili sigurni slaže li se ona s time.
Odlučili smo postaviti šatore pa vidjeti kako će baka reagirati.
Baka je navratila u vrt taman kad smo spremali večeru. Ponudili
smo je suhim smokvama, a ona je nama odmah zauzvrat donijela 2
kile grožđa. Izgleda da baka ipak nema ništa protiv kampera u
svom vrtu”, tvrdi Nina.