VODITELJ ODJELA HITNE U ČAKOVCU Mladen Vuljak: ‘Medicina je sva moja sreća i nesreća!’

Dr. Mladen Vuljak, voditelj Objedinjenog hitnog bolničkog prijema, dvadesetak je godina radio kao anesteziolog, a otprilike isto toliko godina proveo je i radeći kao 'hitnjak'. Naš je ovotjedni 'gost' u serijalu 'Priče iz bolnice'

Mr. sc. Mladen Vuljak, dr. med. spec. hitne medicine, spec. anesteziologije, reanimatologije i intenzivne rođen je u Đelekovcu kraj Koprivnice 1957. godine. Opus njegovih titula u medicini poprilično je širok. Osnovnu školu završio je u Đelekovcu, potom se odlučio za gimnaziju u Koprivnici, te Medicinski fakultet u Zagrebu.

Nakon stečenog zvanja doktora medicine u Zagrebu, odlučio se za specijalizaciju i to iz područja anesteziologije i hitne medicine. Kada je pohađao specijalizaciju na Rebru, paralelno je upisao poslijediplomski specijalistički studij Klinička farmakologija, tako da je stekao i titulu magistra kliničke farmakologije.

Tada je krenuo raditi u koprivničkoj bolnici kao anesteziolog i u hitnoj službi. Jedno vrijeme radio je i u Virovitici, a u Županijsku bolnicu Čakovec stigao je nedavno, 2020. godine.

Kako ste se odlučili za ovaj poziv?

– Moj stric, dr. Pavao Tomašić, bio je liječnik u Zagrebu. Često je dolazio u Đelekovec i još od djetinjstva povezao sam se s njegovim pričama i našao ih zanimljivima, mislim da je on najviše utjecao na mene i moj odabir. Inače sam sin jedinac, otac mi je bio remenar a majka domaćica. Iako sam sin jedinac, nikad nisam bio razmažen, ali sam oduvijek bio jako znatiželjan, govori dr. Vuljak.

Kako nam priča, odmalena mu je puno značila podrška roditelja i uvijek bi prihvaćao njihove savjete, kojima se i danas u životu vodi.

– Tata mi je govorio: ‘U životu uvijek moraš paziti na strah Božji i stid ljudski’. Toga se i dan danas nastojim držati, iako imam 65 godina. Nadalje, savjet koji još uvijek pamtim bio je: ‘Bolje mi reci ružnu istinu, nego lijepu laž’, prisjeća se. Majčin savjet koji mu je također često na umu je: ‘S kim se družiš, takav si’, govori nam naš sugovornik. 

– Cijelog života uglavnom izbjegavam zločeste i loše, a tražim dobre ljude, govori nam kroz osmijeh.

Prije nego što sam došao u Čakovec, puno sam razgovarao s našim glavnim tehničarom, Ivanom Bacingerom, tako da sam se nakon tih razgovora prijavio ovdje, odnosnoj zaposlio u čakovečkoj Bolnici na odjelu Objedinjenog hitnog bolničkog prijema koji je zamišljen kao Odjel za hitna stanja.

Predstavite nam odjel OHBP-a?

– Trenutno imamo dvije doktorice specijalizantice hitne medicine i imamo još tri doktora koji su sekundarci, odnosno odrađuju staž pod nadzorom, a ja sam njihov mentor i ujedno voditelj Odjela. U rujnu nam stiže još jedna doktorica iz Zavoda za hitnu medicinu.

Svakom pacijentu se prilikom dolaska u OHBP najprije provodi postupak trijaže. Trijažne kategorije određuju redoslijed zbrinjavanja pacijenata. Dr. Vuljak nam priča kako rapidno raste broj pregledanih pacijenata na HBO-u, no, često bude velik broj onih ‘nehitnih’ slučajeva.

– Naš odjel, odnosno prostor premali je za broj pacijenata koji primamo. Mi se dogovaramo i spremamo se na promjene. Ili ćemo povećati prostore i zaposliti još ljudi, ili ćemo smanjiti broj pacijenata u ovim uvjetima, u smislu da ne liječimo ‘nehitne’ pacijente. Pacijenata je sve više i više. U primarnoj zdravstvenoj zaštiti je liječnika sve manje, pacijenti modu doći bez uputnice i bez ičega. Nažalost, taj se način nekada i zloupotrebljava. Bojimo se da nam se ne dogode greške s hitnim pacijentima, upravo zbog toga što zbrinjavamo velik broj ‘nehitnih’ pacijenata, priča nam dr. Vuljak.

Vrijeme čekanja na pregled ovisi o trijažnoj kategoriji pacijenta. Hitnost pacijenta određuje se po kategorijama, odnosno po redu hitnosti od 1 do 5. 

– Prva trijažna kategorija su životno ugroženi pacijenti (npr. nepravilan rad srca, otežano disanje, nesvjesno stanje, krvarenja…). Njih uzimamo odmah, hitno, bez pogovora. Suprotno tome, ‘nehitna’ stanja su npr. povišena temperatura unazad tri sata, dva tjedna peckanja kod mokrenja, ‘moja liječnica je na godišnjem, moja radi popodne…’. To su pacijenti koji će, nažalost, čekati i po 5, 6 sati, priča nam liječnik.

 Kako izgleda jedan vaš radni dan?

– Dolazimo na posao u 7 ujutro, preuzmemo smjenu i zatim napravimo raspored rada, a ubrzo već stignu i prvi jutarnji pacijenti. Dinamičan je to posao, a to je zapravo i nekakva posebna draž. Mi primamo sve pacijente, i one s uputnicama, i one bez uputnica – kaže nam.

Dvadesetak godina radio je kao anesteziolog, a otprilike isto toliko godina proveo je i radeći kao ‘hitnjak’. Pitali smo ga je li mu još uvijek teško vidjeti kritičnog pacijenta?

– Jedna riječ objašnjava sve – profesionalizam. Mi smo profesionalci i moramo to profesionalno odraditi. No, moram priznati da ipak ostaje nekakav trag na svima nama, naročito na mlađim djelatnicima. Njima je to veći stres, no kroz iskustvo i rad dolazi se do već spomenutog profesionalizma – rekao je.

Što vam je najdraže u poslu, a što pamtite kao najgore?

– Najdraži trenuci su kada reanimacija završi povoljnim ishodom, to nam je na neki način i nagrada i plaća. Od najgorih trenutaka mogu izdvojiti neuspješne reanimacije, pogotovo kod djece, bilo je i toga u mom radnom vijeku. Kako kaže jedan filozof, medicina je sva moja sreća i nesreća – rekao nam je.

S dozom kritike govorio nam je o organizaciji rada na razini Ministarstva i smatra da bi se ona mogla i bolje posložiti, ali naveo je da ćemo o tome razgovarati drugom prilikom.

Sretno je oženjen, ističe kako mu je supruga Snježana velika podrška u životu, a ponosan je otac dvojice sinova, Ivana i Domagoja. Bio je sudionik Domovinskog rata od 1991. godine do 1995. godine. Kao dragovoljac prošao je ratišta diljem zemlje; Đakovo, Velebit, Bjelovar, sudjelovao je u operaciji Bljesak…

Pitali smo ga i o hobijima koji ga opuštaju.

– Još u osnovnoj školi pohađao sam privatno i glazbenu školu pa tako danas sviram harmoniku, klavir i još neke žičane instrumente. Moj bratić svira gitaru pa smo njegovu štalu, po uzoru na milansku Scalu, preuredili u đelekovečku skalu! – kaže kroz smijeh.

Kako dodaje, tu slave rođendane i provode lijepe trenutke. Bavi se i sportom te se rekreativno bavi tenisom. Nedavno je sudjelovao na veteranskom turniru na Malom Lošinju, a tamo je susreo i našeg proslavljenog tenisača Ivana Ljubičića.