Rijetko koja sredina se može pohvaliti veličanjem svojeg mjesnog krajolika, kao Belica sa svojim Mostiščem
Potvrda toga da se već pola stoljeća mještani tog dijela koji su poznati da su izuzetno ‘sportskog srca’ jednom godišnje, prve subote mjeseca srpnja, okupljaju u Mostiščarskim susretima. Jedan od pokretača ovog hvale vrijednog druženja je Stjepan Horvat ‘Čep’ koji nam je na početku razgovora rekao kako je došlo do naziva Mostišče?
– Mostišće je dio Belice od Travnika sjeverno do Paraga, te od ulice Ljudevita Gaja istočno do Radničke ulice zapadno. Prema starim saznanjima taj dio Belice dobio je ime po mostićima jer se samo na takav način moglo doći u Mostišće pa odatle i naziv. Bilo ih je osam. Nekad je na samom ulazu u Mostišće bilo grudje, a između je bilo prostora tzv. ‘prostorci’ (mali i veliki) i to je bilo mjesto gdje smo igrali nogomet još kao djeca, skrivajući se da nas ne vide roditelji kad smo pasli krave koje su često znale odlutati gdje nisu smjele.
Osim toga, tu je bilo i močvarno područje okruženo ‘grabama’ barama, no danas su na tim mjestima nastale nove ulice izgrađene nove kuće i mlađi naraštaji su se doselili i oni postali dio Mostišća (Cvjetna ulica, Športska, Zavrtna, i J. Mažuranića). Budući da smo kao djeca gledali starije Mostiščare kako se, druže zabavljaju i igraju razne igre preko ljeta, (po zimi su to bile čehare (čehanje perja trajalo je do 10 sati a onda se plesalo do ponoći) tu se učilo plesati.
Kakvi su bili počeci?
1972. godine došlo je do inicijative grupe koji smo se intenzivno družili da bi mogli to druženje održavati svake godine i to prve subote u mjesecu srpnju.
Spomenite imena inicijatora susreta?
Inicijatori toga bili su Dragutin Bajkovec, Branko Jurčec, Zvonimir Herman, Stjepan Horvat «Čep», Vladimir Bajkovec, Josip Palašek, Branko Herman, Dragutin Novak, Dragutin Borković, Josip Mihalec. Na tom sastanku izabran je za prvog predsjednika Dragutin Bajkovec, a kao zaštitni znak odabran je leptir budući da je te iste godine izdana gramofonska ploča Novih Fosila ‘Leptiri se rađaju’, a tekst pjesme je odgovarao je Mostiščarima.
Susreti su s godinama rasli, kako i zašto?
Stariji Mostiščari na početku su bili skeptični, a onda se to iz godine u godinu sve bolje prihvaćalo i tu su druženja i sportski susreti nastavljeni. Svake godine minutom šutnje sjetimo se onih koji su nas napustili. U početku to su bili samo nogometni susreti (muških) Mostiščara na bazi samofinanciranja za odojak i gajbu piva. Izgradnjom novih ulica i kuća došlo je do povećanja broja stanovnika Mostišča i masovnog odazivanja za sportska druženja.
Počelo je uključivanje svih generacija od starih do najmlađih (pa tako i žene) i povećanje broja igara. Tako je bilo osim nogometa trčanja u vreći, nošenje jaja u žlici, pikado, bacanje kugle, skok u daljinu s mjesta, graničara, a nakon toga je slijedilo druženje do ranih jutarnjih sati.
Stjepan Horvat Čep (desno)
Koliko vam je u tome pomagala lokalna sredina, koliko mještani, članovi?
Povećanjem broja učesnika, bilo ih je preko stotinu, počeli smo tražiti sponzore za održavanje tombole, a u zadnje vrijeme pomogla je lokalna samouprava uz financiranje samih učesnika igara.
Kako ih vidite sutra te poruka onima koji dolaze na vaša mjesta?
U posljednje vrijeme ima dosta mladih koji su zainteresirani i žele da se nastave ovi sportski susreti «Mostiščara», a uključuju se i ostali mještani Belice, jer je to sada već počela tradicija koja traje punih 50 godina i nadam se da neće prestati, već će ti mladi unaprijediti neke aktivnosti i osmisliti nove igre kako bi zainteresirani i najmlađe generacije te nastaviti susreti i kad nas više ne bude. Želja mi je jedino da se ti mladi naraštaji pobrinu i za one starije «Mostiščare» koji žive izvan Belice, a vrlo rado bi došli na druženje u svoje rodno mjesto.
Još nešto što je vrijedno spomena?
Posebno bih naglasio da su 1983. godine «Mostiščari» pod nazivom DDL (Dobri dečki z lipovek) osvojili prvo mjesto na malonogometnom tada najjačem u Međimurju u Donjem Kraljevcu, a financirali su ekipu tada sponzori Mirjan Lipić i danas pokojni Antun Mikula. Za kraj?
Moram napomenuti da su ovi susreti opstali i održavaju se još uvijek jer smo u radu i pripremi susreta uvijek slušali jedni druge, podržavali se i pomagali (svi za jednog jedan za sve) i to je zajedništvo pomoglo u tako dugom trajanju. Bilo je i teških trenutaka i dosta odricanja, naravno da su nekad i bolje polovice podnijele dio tereta, ali i to je sastavni dio života.
Na kraju bih posebno spomenuo Josipa Novaka, jednog od najstarijih Mostiščara koji živi u Pribislavcu i koji nam je mnogo pomogao prisjećajući se o samim počecima Mostiščara, a i također je sačuvao mnogo već požutjelih i rijetko viđenih najstarijih fotografija – završio je Stjepan Horvat «Čep».