U sportu sam cijeli život, baš kao i moji roditelji. Pokojni otac Robert bio je košarkaš, a majka Karmen već godinama vodi plesni studio Vivona, kaže Karlo
Još ga samo jedna akademska godina dijeli do ostvarenja sna, a to je da postane profesor kineziologije. Student pete godine Kineziološkog fakulteta Osijek, 24 – godišnji Karlo Jambor iz Čakovca oduvijek je znao da će upravo kineziologija biti njegov profesionalni put.
– U sportu sam cijeli život, baš kao i moji roditelji. Pokojni
otac Robert bio je košarkaš, a majka Karmen već godinama vodi
plesni studio Vivona. Ima tu svoje prste sigurno i genetika jer
je djed Dragutin Kovačević bio nastavnik tjelesnog odgoja, a i
moj bratić Davor Kovačević koji mi je uzor, odabrao je taj put,
priča mladi Karlo Jambor.
Aktivan je sportaš od najranije dobi. Kao petogodišnji klinac
počeo je trenirati nogomet kojem je bio posvećen šest godina. Bio
je među dva odabrana mlada nogometaša koja su sudjelovala na
Milan Junior nogometnom kampu u Zagrebu. Okušao se i u plivanju,
ali tek kad je otišao na trening stolnog tenisa, shvatio je da je
u tom sportu najbolji.
– Na nagovor prijatelja Ivana Lovreka otišao sam na prvi trening,
kao i cijela ekipa iz kvarta. Odmah mi je dobro išlo, sve sam ih
pobijedio otkriva Karlo i dodaje da je i tu vjerojatno prste
imala genetika. Ujak Miroslav Kovačević bio je među prva tri
stolnotenisača u bivšoj Jugoslaviji. U početu je uz plivanje i
nogomet, na trening stolnog tenisa odlazio tek jednom tjedno, no
trener ga pitao da bi mogao dolaziti češće.
– Volim stolni tenis jer je to sport u kojem sve ovisi o tebi i
kako igraš. Treba razmišljati, donositi brze odluke otkriva
Karlo. Njegova stolnoteniska karijera nije bila bez rezultata. U
Međimurju je uvijek bio među prva tri stolnotenisača, osvajao
medalje i pehare, na državnoj razini među deset najboljih. S
kubom i u igri parova osvajao je postolja i turnire. U stolnom
tenisu je i danas. Igra rekreativno, ali je i trener u STK-u
Zasadbreg.
– Imam tu želju da prenosim svoje znanje. To mogu naravno kao
trener i to je nešto što volim raditi. Ali želio bih kad završim
fakultet raditi u školi. Tako bi mogao svoje iskustvo i znanja
prenijeti i onoj djeci koja se ne bave nikakvim sportom. Možda ih
tako potaknuti da nađu neki sport za sebe, da zavole kretanje jer
djeca su sve neaktivnija objašnjava Karlo.
Na put da ostvari svoj san, Karlu ništa nije moglo stati, pa ni
ozbiljno zdravstveno stanje. Kao srednjoškolcu dijagnosticirano
mu je stanje uzrokovano poremećajem u formiranju kukova tijekom
djetinjstva, koje se moglo sanirati operacijom. Samo godinu prije
nego je trebao upisati željeni fakultet, završio je na operaciji
u Lovranu. Rehabilitacija je trajala godinu dana, ali uspješno se
oporavio i danas nema nikakvih prepreka.
– Osim što sam imao spuštene kukove, tom stanju pridonose i neki
sportovi u kojima ima čestih i naglih promjena smjerova, trzaja.
Nije bilo druge opcije osim operacije. U srednjoj školi, tamo u
trećem razredu prije operacije, su me morali iznositi iz
učionice, prisjeća se naš sugovornik koji je u ono vrijeme bio
najmlađi pacijent s tim stanjem u Hrvatskoj.
PROJEKTI
Danas može i radi sve i bavi se sportom bez ikakvih poteškoća. Uz
studij, nađe vremena pomoći majci u Plesnom studiju Vivona, a ima
i vlastite projekte.
– Već tri godine radim s Ninom Bašom, uspješnim stolnotenisačem s
invaliditetom i u planu mi je to i nastaviti. Održao sam nedavno
stolnoteniski kamp na kojem je sudjelovalo pedesetak djece iz
brojnih klubova, a radim i treninge motorike, objašnjava Karlo.
Otkriva da puno raspravlja s majkom Karmen i razmjenjuju
iskustva, no – kaže – ne vidi se u tim vodama. Vidi se u školi i
kao trener stolnog tenisa i nogometa.
– Dvije godine sam bio u NK Međimurju i učio od kondicijskog
trenera Dalibora Kišića tako da me i to zanima. Široki je spektar
interesa. Stalno se educiram uz studij kineziologije, a to
planiram i nastaviti kaže Karlo koji je na dobrom putu da ostvari
svoje snove.
*
Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.509