Vesni Čekolj banka je prodala roditeljsku kuću u Macincu te je smještena kod udomitelja u Štrukovcu. No, njezina životna priča bremenita i drugim teškim iskušenjima...
U petak, 8. srpnja, kuću je morala napustiti Vesna Čekolj iz Macinca. Gospođa je mirno napustila ono što je smatrala svojim domom i pošla u nepoznato. Ključ u bravi za njom je okrenuo kupac. Kad se sve malo smirilo, pronašli smo ju u udomiteljskoj obitelji u Štrukovcu. Susreli smo se kod igrališta Hajduka te nam je ispričala čitav svoj život i – što se doista dogodilo.
– U Novoj ulici u Macincu, nekoliko kuća dalje, odrastao je moj tata Franjo Dovečer; mama Katarina je iz Stanetinca. No, ja sam život, do 2005. godine, provela u Zagrebu i Samoboru, gdje su moji bili na stanu. Dobila sam 1986. posao učiteljice razredne nastave u obližnjem Smerovišću. Tata je bio milicajac i zabranio je baki Elizabeti Dovečer da me tajno krsti. Krstila sam se s 40 godina u Samoboru, 2004. godine.
Osjetila sam razliku počevši razmišljati duhom. Prošla sam indijske i kineske religije, da bih došla do Katoličke crkve – zanimljivo nas je uvela u razgovor gospođa Čekolj. Došla je s krunicom, bilježnicom u koju upisuje molitve i molitvenikom sv. Antuna Padovanskog. U tom trenu priča postaje napeta, jer posljedice događaja iz studenog 2003. bile su dalekosežne!
Dvije ruke
– U sumrak sam vozila uz potok Gradna. Cesta je bila skliska i automobil je odjednom počeo klizati. Prevrnuo se te sam naopačke završila u jako nabujalom potoku kojem je razina vode gotovo dosezala cestu! Nasreću, sjetila sam se da sam u TV programu jednom čula da moram prvo odvezati pojas i skinuti jaknu, bez panike. Motor je radio i voda je već navirala kroz ventilaciju. Molila sam Boga da pronađem ručicu prozora. Odmah sam je napipala i pustila vodu da prodre. Kad mi je došla do nosa, uzela sam zrak i izašla kroz prozor. U tom trenu osjetila sam dvije ruke kako me vuku – prisjeća se strave koju je proživjela.
Ruke koje su ju uhvatile bile su stvarne: bio je to vozač kamiona koji je vidio što se dogodilo i pohitao do vozila kojem su gume virile iz potoka Gradna.
Brak s pjesnikom
Okrenimo sad malo priču u drugom smjeru. Od 1987. bila je u, ističe, civilnom braku s Marijanom Čekoljem, svjetski poznatim haiku pjesnikom.
– Kako sam doživjela obraćenje, početkom 2000-ih krenula sam na
mise svaki dan i na duhovne obnove fra Zvjezdana
Linića. Iz duše počne izlaziti mulj, to je čišćenje koje
svaki obraćenik prolazi. Spoznali smo da u biti živimo u grijehu,
jer nismo crkveno vjenčani. Ja sam se krstila, a on je dobio
krizmu. No, nismo išli istom brzinom, Marijan je prestao ići na
vjeronauk i mise, a svećenik ga je jako špotao. Nije se u
potpunosti odrekao prijašnjeg života. Na kraju smo se rastali
2005. godine, ostavši u dobrim odnosima – kaže naša
sugovornica.
Tako je iz samoborskog kraja došla u Macinec u kojem su njeni roditelji, od rođaka, kupili kuću 1995. godine. Otac je preminuo 1996., Vesna je došla 2005., a majka joj je preminula 2006. godine, nakon čega je naslijedila kuću.
– Moj bivši suprug dolazio je pomoći, pokositi. Još je tinjala i nada među nama da ćemo se jednog dana crkveno vjenčati. Mene je 2008. godine počela pritiskati banka da do kraja isplatim Škodu Fabiju uništenu u potoku. I tako sam 2008. prepisala kuću na njega, u nadi da će banka popustiti. Osobno, posvetila sam se učenju i nisam više imala snage usmjeriti se na konkretan posao i plaću. Ponekad sam išla u berbe, bila sretna zbog svake kune. Pravi poslodavci nisu imali strpljenja jer nisam bila dovoljno brza. No, da smo se Marijan i ja na kraju odlučili crkveno vjenčati, ne bismo mogli. Naime, tada nismo znali da se po katoličkim zakonima ne možeš vjenčati s firmanim kumom. A Marijan mi je to postao 2009. godine, silno je to želio – otvara potpuno dušu gospođa Čekolj.
Kad je Marijan Čekolj preminuo 2018. godine, njegova su se braća odrekla nasljedstva i dugova koje je imao prema banci. Kao što smo već pisali kuća je pripala Općini Nedelišće, a banka ju je na koncu stavila na dražbu i prodala, da se namiri.
– Neistina je da sam u toj kući bespravno bila desetljećima. Prvo je prepisana na Grad Čakovec, a mislim da je Općini pripala tek prošle godine. Nešto se priča i da ja nisam pokazala volju da se riješi situacija. Gledajte, ja sam osjećala da sam u roditeljskoj kući. Tata je poslije imao fotografsku radnju u Samoboru u kojoj smo radile i mama i ja. Smatram da smo tako i mi, jednako, pridonijele za kupnju kuće u Macincu. Krajem 2021. načula sam što se događa, iako se u Općini nisu usudili govoriti o tome. Na kraju mi je taj mladić, kupac, došao i mahnuo papirima. Nisam imala kamo, bez posla i novca – nesretno je sve završilo.
Pravi i ludi
Nadala se čudu do posljednjeg trena, ali ono se nije dogodilo. Na svjetovan način to nije pokušavala riješiti, a za duhovne dubine institucije nisu marile. Kuća je prodana.
– Ako prihvatiš loše, Bog će ti dati bolje. Smještena sam u udomiteljskoj obitelji u Štrukovcu kao peta štićenica. Radim hagioterapiju, molim za sebe i druge. Možda je to i bio plan za mene. Sve je tako trebalo biti, tko zna zašto je tako dobro – kaže Vesna. A kad već pričamo otvoreno, pitamo ju i kako bi komentirala činjenicu da je zdrava i može raditi:
– To je crno-bijeli pogled, ali ne uzimam ga za zlo. Bog zna što je u meni. Svatko je original, ne moramo svi kopati, orati ili upravljati avionom. Inače, smatram da u Macincu nikad nisu vidjeli obraćenog čovjeka. Ako i jesu, smatrali su da je lud, jer govori što misli.
Fra Linić nam je rekao: “Ništa ne brinite, vi ste pravi, iako će vas smatrati ludima.” Veliku podršku dobila sam u Pjevačkom zboru Strahoninec čija sam još članica. Oni su me odjenuli i nahranili – kaže nam za kraj.
U jedno vjerujemo – ako je izašla iz automobila koji je završio na krovu u bujičnom potoku, gospođa Čekolj iščupat će se i iz ove životne bujice.
* Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.509