Put do rodilišta čakovečke Bolnice za primalju Silviju Tisaj Pigac iz Preloga, magistru sestrinstva i uskoro magistru primaljstva, bio je dug i obilazan, ali 2016. godine napokon se skrasila u, kako sama kaže, najljepšem poslu na svijetu
Preložanka Silvija Tisaj Pigac (39) oduvijek je znala da želi biti primalja. Osjećala je da je to njezin poziv, a iako put do Odjela rodilišta s rađaonom Županijske bolnice Čakovec bio dug i obilazan, magistra sestrinstva i uskoro magistra primaljstva od 2016. godine svakodnevno dočekuje male Međimurce i Međimurke na svijet što je, kaže, najljepši posao na svijetu.
No, krenimo redom. Koliko je rano Silvija odabrala svoju profesionalnu budućnost pokazuje i činjenica da je po završetku osnovne škole upisala srednju Školu za primalje Zagreb. U čakovečkoj je Bolnici odradila staž, ali slobodnih radnih mjesta nije bilo, pa se okrenula srodnoj struci i zaposlila se kao medicinska sestra u ambulanti omiljenog liječnika obiteljske medicine Doma zdravlja u Prelogu, Zrinka Karlovića, dr. med.
– Bio mi je to veliki izazov, jer sam s 19 godina, a još sam se smatrala djetetom, dobila priliku raditi u svojoj sredini, gdje te svi poznaju. To nosi svoje, treba si stvoriti reputaciju, paziti kako se ponašaš, ali to je bilo jedno prekrasno iskustvo. Bila sam najmlađa među iskusnim kolegicama koje su mi sve bile kao mame, od njih sam učila, one su bile moj najveći uzor i podrška na početku sestrinske karijere, uvijek su imale strpljenja za odgovore na milijun mojih pitanja i hvala im na tome. Bila sam na neki način bačena u vatru, ali sam iz nje isplivala kao izgrađena osoba i medicinska sestra. Obiteljska medicina je prva linija obrane zdravlja, treba imati širok spektar znanja i doista sam zahvalna i mojim kolegicama i šefu što su mi bili tako velika podrška, govori primalja Silvija.
Naposljetku je u ordinaciji dr. Karlovića provela punih 13 godina, a on ju je potaknuo i na daljnje školovanje, i na tom će mu poticaju uvijek biti zahvalna.
– Uvijek mi je govorio: – Ti moraš i možeš više, i zapravo je bio u pravu, ističe.
Silvija je tako na njegov nagovor upisala najprije preddiplomski studij sestrinstva u Varaždinu, a potom i diplomski studij na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo Osijek, dislociranom studiju u Čakovcu. Studirala je tijekom druge i treće trudnoće, a nakon rodiljnog dopusta s najmlađim djetetom, vratila se svojoj prvoj ljubavi, primaljstvu i prije sedam godina zaposlila se u rodilištu naše Bolnice.
Ipak, nastavila je i sa školovanjem, ovaj put u svojoj primarnoj struci, pa je najprije u Rijeci na Fakultetu zdravstvenih studija završila razlikovni program i stekla titulu prvostupnice primaljstva, a ovih dana samo očekuje datum obrane svojeg magistarskog rada čime će postati i magistra struke.
– Volim učiti i educirati se, u tome je budućnost. Na svakom fakultetu koji sam polazila sam upoznala divne ljude, razmjenjivali smo životna i strukovna iskustva jer smo svi studirali uz rad. Temelji primaljstva jesu u iskustvu, ali potpuno je drugačije kad dođete do tih novih spoznaja i novih znanja na drugačiji način, pojašnjava što je motivira na cjeloživotno obrazovanje i zašto je studije upisivala i uz stalni posao, malu djecu koja su je čekala kod kuće, pa čak i u jeku epidemije.
NAJVEĆA PODRŠKA
Kroz četiri su je studijska programa pratili njezini najmiliji, suprug Damir, do početka studija jedinac Benjamin (16), a kasnije su obitelj ‘pojačali’ i Tessa Talia (11) i najmlađi Lukas (7). Ogromna potpora, ističe, bili su i njezina sestra Gordana Tisaj Blažeka, te bake i djedovi Zlata i Stjepan Tisaj i Marija i Marijan Pigac.
– Posebno je tu veliku ulogu odigrala moja svekrva, naša baka Meri, koja je tijekom mojeg studija preuzela brigu o djeci. Bilo je dana kad bismo je budili u 4:30 ujutro i vozili je k nama kad sam odlazila na posao ili na fakultet, odradila je sve zadaće i školske obaveze kad smo suprug i ja bili odsutni, čuvala Tessu u kolicima ispred fakulteta kad bih ja polagala na ispit, doslovce je studirala uz mene i najmanje što mogu je uputiti joj jedno veliko hvala, govori Silvija.
– Nevenka Ivek, dipl. med. sestra, dugogodišnja glavna sestra Objedinjenog hitnog prijema Opće bolnice Varaždin, ona je moj najveći uzor, zvijezda vodilja na mom putu tijekom studija sestrinstva. Zatim Iva Keglević, mag. med. tech., glavna sestra Zavoda za ginekologiju KBC-a Rijeka, moja mentorica na studiju primaljstva, ali uz to i jedna predivna osoba koja svoje znanje i iskustvo dijeli sa studentima, tako da sam imala sreću rasti u primaljstvu uz nju i izgraditi jedan prijateljski odnos. A tu je naravno i moj kolektiv, moje primalje koje su mi bile velika podrška u studiranju, bodrile me i bile uz mene, kao i glavna sestra Odjela za ginekologiju Nevenka Horvat, dipl. med. techn., i glavna primalja Karmen Cecarko, mag. obs., koja mi je od samog početka studija izlazila u susret slaganjem rasporeda i slobodnim danima koji su mi bili potrebni zbog odlaska u Rijeku, zahvalna je Silvija.
TO MORAŠ IMATI U SEBI
Posao primalje za nju je doista bio poziv, a riječ je, kaže, o iscrpljujućem ali najhumanijem pozivu pa se može reći, smije se, i da se primaljom ne postaje, da se primalja rađa!
– To jednostavno moraš imati u sebi, tu empatiju, strpljenje, da se možeš dati nekome u takvom trenutku kao što je porod. Primalja je osoba koju ćete prvu sresti u rađaoni, ona je osoba koja će biti uz vas cijelo vrijeme vašeg poroda i prva će u ruke primiti vaše dijete, staviti ga na prvi podoj. Odgovornost je ogromna ali radi se s puno emocija. Osmijeh, topla riječ, stisak ruke u tom, ženi najvažnijem trenutku, otvara sva vrata. Iza sebe imam tri poroda i porađale su me moje radne kolegice, moje primalje, tako da iz vlastitog iskustva imam još više empatije prema rodiljama i apsolutno se trudim poštivati njihove želje i potrebe – sve dok to bude moguće, pojašnjava Silvija.
Iako je mlada primalja, za sebe kaže da je ‘stara škola’, što znači da joj je njezina uniforma svetinja i na obraz struke izuzetno pazi i u privatnom životu.
– Posao primalje je izuzetno odgovoran i nerijetko iscrpljujuć i vjerujem da je to sigurno jedan od razloga zašto je toliki nedostatak primalja – Hrvatskoj je magistri primaljstva svega 30-tak. Ali bez obzira na to, trudim se ostaviti posao iza sebe kad se nakon odrađene smjene vraćam doma, ističe.
POŠTOVANJE, KOMPROMIS, PODRŠKA
Na njezinu Odjelu, kolegice se zato međusobno izuzetno cijene i velika su si podrška.
– Kolektiv nam je doista divan, starije kolegice nam nesebično prenose svoja znanja i iskustva stečena dugogodišnjim radom i hvala im na tome. Njegujemo korektne odnose zasnovane na poštovanju, kompromisu i podršci, tu smo jedne za druge te na posao uvijek odlazim s osmijehom na licu, a u današnje vrijeme to ne može baš svatko reći, kaže uskoro magistra primaljstva, pa posebno ističe i lijepu podršku pročelnice Službe za ginekologiju, porodništvo i neonatologiju Sanje Topličanec, dr. med. i voditeljice Odjela neonatologije Bernarde Medlobi Vinković, dr. med., kao i ravnatelja Igora Šegovića, dr. med., koji, kaže, ima izuzetno puno razumijevanja za sve djelatnike koji se educiraju i studiraju i zalaže se za priznavanje stečenih zvanja.
MAMA, KOLIKO SI BEBA PORODILA?
A i kući se vraća dobre volje, posebno kad može sretno odgovoriti na pitanje koje joj svakog dana po povratku kući postavi njezina Tessa: – Mama, koliko si beba danas porodila?
Uz svoj posao i više nego dinamičnu svakodnevicu, Silviji ne ostaje puno slobodnog vremena, ali kad uhvati koji trenutak, najradije će otići na rolanje, na kavu s kojom od svojih brojnih kuma, voli opuštena druženja u svojem malom krugu velikih ljudi koji su uvijek, ističe, nesebično uz nju, a čim ugrabi koji slobodni dan, s obitelji odlazi na more.
– Mi se jednostavno kroz tjedan ne stignemo poloviti, a nekad se dogodi da se suprug i ja uopće ne vidimo. Uz moj posao i studij, suprugov posao, tu su i sve ostale obaveze i aktivnosti – Damir je licencirani nogometni trener, Benjamin pohađa Drugu gimnaziju Varaždin i perspektivni je nogometni golman, trenutno igra u NK-u Varaždin; Tessa je članica Plesnog studija Korak a i naš uskoro prvašić Lukas je, naravno, nogometaš. I onda nam je odlazak na more stvarno kao ispušni ventil, vrijeme samo za nas, kad smo napokon na okupu i to je naš svojevrsni obiteljski ‘reset’, govori Silvija.
A što će kad uskoro obrani magistarski rad, službeno okonča ovu fazu svojeg školovanja i slobodnog vremena bude više nego što je navikla? Ni sama, smije se, ne zna što će i kako će kad se to dogodi, ali za svoju budućnost već ima neke nove planove, naravno, neraskidivo vezane za poziv za koji je i ona – rođena.
