Ako se zaputite cestom koja vodi od raspela na raskrižju u Grabrovniku prema raspelu na cesti u Jurovčaku, put će vas odvesti kraj kapelice, a nešto kasnije i pored neobičnih zdanja ukopanih u brdo
Da brda nešto skrivaju naznačuju tek vrata i dovratnici koji
izranjaju iz zemlje, pa smo se uputili u potragu za
odgovorima. Priča koju smo otkrili vratila nas je u doba
nakon završetka Drugog svjetskog rata, ali nas i odvela do
ugostiteljice Helene Karlovčec (39) na čijem imanju se nalaze čak
tri takva zdanja. Kako smo saznali, u vrijeme kad su ljudi
iskopali danas neobične objekte, Gornje Međimurje bilo je
siromašan kraj, a osim poljoprivredom, mnogočlane obitelji su se
prehranjivale teškim radom u rudnicima ugljena.
– U rudnicima su radili i braća Lovro i Stjepan Ružman. Lovro je
bio zadužen za miniranje a Stjepan je rudario. Zahvaljujući svom
rudarskom znanju i iskustvu te poznavanju sastava tla, iskopali
su i ove objekte, otkriva nam Helena te dodaje:
– Nekad je bilo više takvih zdanja u ovom djelu Međimurja i
kopali su ih rudari, dio ih se u međuvremenu urušio, a tek
nekoliko ih je i danas u upotrebi. Bili su to svojevrsni podzemni
“frižideri”, u njima se čuvalo vino, ali i voće i povrće te
tiblice s mesom. Zahvaljujući zemljanim zidovima, temperatura u
unutrašnjosti takvih objekata je postojana, zimi iznosi 7
stupnjeva, a ljeti maksimalnih 12 stupnjeva, doznajemo od naše
sugovornice.
Rudnici
Vremena kad su Lovro i Stjepan u podzemlju skladištili hranu te
vino sjeća se i Helenin prvi susjed, umirovljenik Josip
Karlovčec.
– Svi su tada rudarili, a radilo se u rudnicima u Jurovčaku i
Grabrovniku te u Murskom Središću i Sloveniji. Sjećam se tog doba
jer je moj otac Ivan Karlovčec bio poslovođa u rudniku ovdje u
Jurovčaku i ja sam mu kao dijete nosio gablec na posao, priča nam
Josip te dodaje da je radnika i rudara bilo u svakoj kući, a
spremišta su se kopalo ručno.
– Tek kasnije su se nabavila svrdla kojima su spremišta dobila
otvore za bolju cirkulaciju zraka, a otvor iz jednog od spremišta
ide skroz do vrha brda. Na vrhu brda je još jedna zanimljivost,
Lovro je bio prvi raketar u Jurovčaku pa su gore još uvijek
ostaci postolja s kojeg je ispaljivao rakete za obranu od tuče,
prisjeća se Josip.
– Lovro je preminuo prije četrdesetak godina, dok je
Stjepan preminuo prije petnaestak godina. Stjepan je dio života
proveo radeći i u Austriji, a obojica su umirovljeničke dane
proveli u Jurovčaku, doznajemo od naše sugovornice.
– O podzemnim objektima dok je bio živ brinuo je moj suprug
Stanko Srša, danas se koriste povremeno, a nasljedstvo su moje
djece, Lovrinih praunuka, Mihaela i Melani Srša Karlovčec, ističe
za kraj Helena.
Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3507