SVJEDOČANSTVO O PAKLENOM PROLJEĆU U sumrak sam začuo rafale, a potom je zavladao muk

Antun Jalušić iz Gornjeg Hrašćana, svjedok krvave noći na nasipu, ispričao nam je svoju priču...

U proljeće 1945. Rusi, Bugari i partizani tjerali su preostale nacističke snage i njihove pomoćnike iz Međimurja prema zapadu. Uskoro su se pobjednici vratili sa zarobljenicima te su i mnogi nevini platili glavom. Kuće su gorjele, čuo se jauk koji ledi žile, a usred svega toga bio je jedan dječak, osmogodišnji Antun Jalušić iz Gornjeg Hrašćana. Danas vitalni 85-godišnjak svjedoči nam o strašnim događajima:

– Živjeli smo na Marofu, na izlazu prema Trnovcu. Djed Antun Benko je zasigurno bio radnik još na Feštetićevom majuru. Čuvao je krave, a nekad je tu bila i pilana. Tog proljeća ostali smo bez hrane za stoku pa smo djed i ja tri krave poveli do Sigeta, predjela uz rijeku. Najednom, doletio je dvokrilac i stao pucati. Djed me stavio pod kola, ali nije gađao nas, već kolonu s druge strane rijeke. Onuda su se dugo, danima, kretale kolone onih koji su bježali prema Austriji. Nakon avionskog napada presrela su nas tri-četiri čovjeka iz te kolone koji su prešli rijeku. Uzeli su nam junicu, trebali su hranu. A nama je to bilo kao da ti danas uzmu automobil. Živjeli smo od onoga što kod kuće proizvedemo, od sira i mlijeka – priča nam A. Jalušić.

KUĆA U PLAMENU

Tjedan dana kasnije, posljednje njemačke snage uzmicale su, na njihovu nesreću, baš preko Marofa. Imanje su im pretvorili u komunikacijski štab. Razvukli su žice i napravili mitraljesko gnijezdo na tavanu. Idućeg dana i oni su pobjegli, no došli su zadnji i najgori – borbeni odred SS-a!

– Rekli su nam da iselimo i počeli pripremati spaljivanje naše i još dvije kuće. Djed je preživio Prvi svjetski rat i vratio se s ruskog fronta. Valjda nije to mogao podnijeti, sjećam se kako ga je SS-ovac htio udariti kundakom. Djed je rastrgao košulju i zavikao: “Udari me!” Iskopali su jamu u podu sobe i stavili ručne bombe te potpalili kuću. Snažnom paljevinom pokazivali su svojima na jurovskom brijegu gdje je tada bila linija fronte. Mi smo posjedali na kola, samo smo posteljinu uspjeli uzeti. Djed, baka, tata, mama, teta i tetak, dvije sestre, brat i na kraju ja. Nikad neću zaboraviti, sjedio sam na repici, posljednji. Repica je završetak kola, ona greda koja viri van. Tužno sam gledao kako iza sebe ostavljamo kuću u plamenu. Bježali smo u Siget – naviru mu sjećanja.

Bila je to strašna noć, s jedne strane SS-ovci bježe od “crvenih”, a s druge strane rijeke još uvijek prolaze one iste kolone. Sakrili su se u šumi i na granje naslagali posteljinu. No, nitko nije spavao. Kravama su natrgali grane s lišćem da cijele noći imaju što žvakati, da slučajno ne zamuču.

‘POKLAT ĆE NAS’

Otac Pavel Jalušić kazao mu je da bude tiho da ih “ne pokolju ovi preko Drave”. Ujutro, Antun Jalušić je prvi otišao natrag, u nadi da je kuća cijela. Zamislite ta vremena kad se osmogodišnjaka puštalo da vidi koja je vojska trenutno u njihovom dijelu sela.

Putem, u potpunoj tišini, pored njega je prošao vod bugarskih partizana na konjima. Na njegovo razočaranje, od kuće je ostao samo dimnjak, a od štale “boltana komora” za repu i krumpir. Obitelj se vratila i pod tom boltom uredila ležajeve.

– Mogla su proći još tri tjedna. Živjeli smo praktički u dvorištu. Uz prvi mrak, začuli smo mrgodne glasove s “visoke ceste” od Trnovca. Obratili smo pažnju i najednom začuli zvukove strojnica i krikove. U nas se uvukao velik strah, a potom je zavladala grobna tišina. I tu smo noć probdjeli, a drugi dan se pročulo da su ljudi streljani na sepu. Nije se smjelo pričati o tome, ali se pričalo. Dva-tri dana poslije pošao sam tamo s tetkom Ivanom Križnikom. Vojska je svašta ostavila. Našli smo kola, ali su s obje strane imala bombe. Vidio sam svojim očima i tragove kopanja, svježu zemlju na sepu (nasipu). Znao sam već tada da su te noći tu zakopani ljudi. No, nisam vidio da bi van virile ruke i noge. Zakopali su ih u “šic grabne”, neku vrstu kosih rovova iz kojih su s nasipa motrili cestu – ispričao nam je Antun Jalušić.

RUKE I NOGE?

Upravo posljednji detalj je razlog što je i odlučio izaći u javnost. Kaže da se nedavno, u jednu TV emisiju, javio glas za koji je siguran da je iz Nedelišća. Na pitanje kako ocjenjuje Josipa Broza Tita čovjek je, prepričava nam Antun, govorio kako su na području G. Hrašćana ubijeni sudionici Križnog puta. Pokopani su, kazao je, nehumano. Iz zemlje su virile ruke i noge, bili su rasuti poljem. No, s tim se detaljem A. Jalušić ne slaže. Da je toga bilo, tvrdi da bi mještani reagirali.

Riječ je o mjestu na kojem “visoka cesta” od Trnovca, još od tih vremena, pravi oštar zavoj ulijevo prema G. Hrašćanu. Visoka zato što je služila i kao nasip. Ujedno, tu se desno dolje silazi na makadam prema Paragu 1. No, tada i tamo je nasip napuštao “visoku cestu” i nastavljao dalje u polja. Upravo u narednih 200-injak metara, tvrdi A. Jalušić, zakopani su ubijeni ljudi. No, kad je građen nasip koji štiti Parag s južne strane, upravo ta dionica postala je suvišna u zaštiti od poplava.

– Znalo se da su u sepu kosti. No, jesu li vlasnici i izvođači pazili i prikupljali kosti kod “planiranja” tog terena? Ili je to razlog što na kraju ispada da su tijela bila rasuta po polju… Jer ja, tada, 1945. godine ovdje nisam vidio ni rasuta tijela, ni ruke, niti noge da vire iz zemlje! – dodaje Antun Jalušić koji je u dva navrata bio u tadašnjem općinskom poglavarstvu i tri puta predsjednik Mjesnog odbora Gornjeg Hrašćana. Radni vijek proveo je u Sloveniji kao strojar, vođa mehanizacije u rudniku u Velenju.

* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.505