Za dugih sedam desetljeća uspješnog djelovanja u vatrogastvu nedavno je primio spomenicu DVD-a Mačkovec čiji je dugogodišnji član
Da ga ne pritišću godine i bolesti, Mirko Šotlić iz Mačkovca vjerojatno bi još uvijek isprobavao štošta, okušao se u kakvoj novoj vještini ili se upustio u neki ne baš bezazleni izazov. Kad taj 89-godišnjak započne otvarati knjigu svog života, izlaze nevjerojatne dogodovštine. Radni je vijek proveo u radeći kao bravar, a puno je duže bio (i ostao) vatrogasac. Za dugih sedam desetljeća uspješnog djelovanja u vatrogastvu nedavno je primio spomenicu DVD-a Mačkovec čiji je dugogodišnji član.
– Moj otac Mirko je također bio vatrogasac, to ide s koljena na koljeno. Kad smo bili djeca strašno nas je zanimala “špricaljka” i stalno smo se muvali oko vatrogasaca, sve dok nas nisu pozvali da dođemo vježbati. Tako sam počeo, prisjeća se Mirko.
Dodaje da tada pomladak nije bio tako dobro organiziran kao danas, pa nije ni bilo natjecanja, a nalazili su se povremeno. Od vatrogastva je imao kratku pauzu kad je učio zanat, ali nije dugo mirovao.
– Bili smo društvo koje je sve htjelo probati, pa sam tako završio padobransku obuku u Čakovcu. Imam 28 skokova, kazuje nam Mirko.
Dobro se sjeća svog prvog skoka i leta u ondašnjem dvokrilcu, kao i događaja kad je skoro izgubio glavu.
JEDVA SE SPASIO
Bilo je vatrogasni kongres u Varaždinu i došao je avion čak iz Zemuna. Među šestoricom padobranaca koji su trebali skakati bio je i Mirko.
– Padobrani su imali takozvane “centralne strope” koje su trebale puknuti kad se otvarao padobran. Trebala se za svaki skok uzeti nova, a kako ih više nije bilo kad je došao red na mene, svezali smo staru. Kada sam htio otvoriti padobran stropa nije puknula i padobran se nije do kraja otvorio. Bio sam već tako blizu tlu da sam vidio gdje su međe livada. Srećom, uspio sam otvoriti rezervni padobran i uspješno se spustiti s 800 metara visine prepričava događaj koji pamti kao da je bio jučer.
– Bio sam u šoku, jako sam se uplašio. Odveli su me liječniku jer sam se tresao, jedva sam govorio, ali doktor je rekao da mi nije ništa. Više nisam skakao poslije toga, priča naš sugovornik.
Ali to ne znači da je završio s aktivnostima u zraku. Nakon padobranstva je krenuo na tečaj jedriličarstva.
– To smo zvali dupli letovi. Instruktor je upravljao jedrilicom, a ja sam bio na drugom sjedalu. Ah, kaj da vam velim, i na to su me namotali, iskren je Mirko.
BOMBA!
Uzbuđenja nije nedostajalo ni u vatrogasnom stažu. Bio je član Industrijskog vatrogasnog društva Čateks i kao vatrogasac gasio najveće požare koje Međimurje pamti, od onog u Međimurskoj hiži, tvornici namještaja Hrast te MTČ-u.
– Bolje da ne pričam kak je to bilo. Bila je ponoć kad sam išao gasiti požar u Međimurskoj hiži. Svi smo se čudili odakle je buknuo taj požar. Bilo je tam nekoliko plinskih boca, ali nama su rekli da čuvamo šumu. Kada su te boce eksplodirale svi smo se bacili na pod, kak’ da nas je neko strelil. Mislili smo da je bomba pala, prepričava Mirko dramatične događaje.
– Kad smo gasili požar u MTČ -u bilo me strah, ali sam si mislil kak mogu drugi, tak budem i ja, iskreno nam govori prekaljeni vatrogasac.
Manje požare ni ne broji, a bilo ih je. U to je vrijeme svaka kuća imala pun štagalj pa požari nisu bili rijetkost. Puno je toga prošao i doživio, a ističe sudjelovanje na čak tri natjecanja vatrogasaca Jugoslavije, kao i Vatrogasne olimpijade u austrijskom Mistelbachu. Na pitanje zašto toliko voli vatrogastvo, Mirko odgovara stihom.
– Ljudi moji dragi, kak je u Mačkovcu lepo vatrogasac biti i
svakom čovjeku u selu prijatelj biti.
– Objavljivao sam u Hrvatskoj kajkavskom kolendaru. Pisao sam o svemu, ma ni ne znam više o čemu sve ne, dodaje pa spremno izvlači fascikle pune viceva.
Mirko voli šalu pa ima spreman vic za svaku priliku.
– Kad sam gdje čuo koji vic, to sam zabilježio. Sad rijetko kam idem tak da više nemam prilike čuti nove viceve, kaže Mirko koji još čuva pisaći stroj iako ga više ne koristi. Nije više aktivan ni u vatrogastvu iako je još donedavno redovito odlazio na druženja. Godine ipak čine svoje… No, ostala su mu sjećanja na nebrojene trenutke od kojih mnoge još dobro pamti.
– Ponosan na svoje uspjehe, ali i na sve vatrogasce, kaže Mirko.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.505