Edgar Glavaš, dr. med., jedini je dječji kardiolog u našoj Bolnici i svojim je kardiološkim pacijentima dostupan u svakom trenutku. Najvažniji dio njegove posla odnosi se na otkrivanje srčanih grešaka u novorođenčadi, šumova na srcu u dječjoj dobi te aritmija
U obitelji s desetak liječnika, ni Edgar Glavaš, dr. med., specijalist pedijatrije i uži specijalist dječje kardiologije, nije puno dvojio oko izbora profesije. Liječnik je bio još njegov djed, roditelji i nekolicina bratića i sestrični, a iako je prijemni ispit položio i na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, obiteljsko je nasljeđe ipak prevagnulo.
– Ipak nemamo niti jednog informatičara u obitelji, smije se dr. Glavaš.
Po završetku Medicinskog fakulteta u Zagrebu, odslužio je vojni rok, provevši dio vremena u vojnoj ambulanti, a dio kao poljski telefonist, a potom je stigao u Županijsku bolnicu Čakovec na staž i nakon toga je dvije godine radio u Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije.
– Htio sam zapravo specijalizirati radiologiju, ali dogodilo se to da se pedijatrija odlučila za mene! Još na stažu sam zapeo za oko tadašnjoj voditeljici Odjela prim. Mariji Hegeduš Jungvirth, koja me potaknula da specijaliziram pedijatriju i prihvatio sam taj poziv, a čim sam došao na odjel znao sam i u koju ću užu specijalizaciju jer je tadašnja dječja kardiologinja bila pred mirovinom. Iako naizgled ništa od toga nije bio moj izbor, sve se lijepo poklopilo jer je kardiologija zapravo vrlo egzaktna znanost u kojoj se mjere razne vrijednosti, brzine, protoci, gradijenti, veličine, preračunava u percentile, postotke, gledaju se odnosi, kriteriji i na osnovu toga se donose zaključci… Odgovara mi to jer imam sklonost matematici, a puno je i slikovnih pretraga, pa imam priliku raditi ultrazvuk svaki dan i tako naposljetku ipak imam doticaja i s radiologijom. Iako, eto, malo okolnim putem, pojašnjava dr. Glavaš.
‘ŠVERCANJE’ NA INTERNOJ
Kad je tek došao na Odjel pedijatrije, sjeća se, kardiološka dijagnostika kakvu danas imaju najmanji pacijenti bila je tek u povojima, nije bilo niti ultrazvuka niti ergometra, pa se u početku ‘švercao’ na drugim odjelima.
– Koristio sam priliku kad su internisti bili na jutarnjem sastanku pa bih uspio pregledati 5-6 pacijenata, a kad se Branko Ostrički, dr. med., uvjerio da mu neću pokvariti uređaj, dozvolio mi je da i dalje vježbam, govori naš dječji kardiolog.
A kad je napokon stigao prvi ultrazvuk namijenjen isključivo
pedijatriji, greškom su stigli konektori za sonde namijenjeni –
stoci sitnog zuba!
– Stvar je u tome da su sonde iste za ljude i životinje, samo su konektori različiti, a ispalo je da su greškom naši poslani na Veterinarski fakultet u Ljubljani, a oni su dobili naše, smije se dr. Glavaš pa dodaje da je zabuna, naravno, brzo razriješena.
SRČANE GREŠKE, ŠUMOVI, ARITMIJE…
Jedini je dječji kardiolog u našoj Bolnici i stoga je svojim kardiološkim pacijentima dostupan u svakom trenutku, mogu ga nazvati kad god zatreba. Najvažniji dio njegove kardiološke supspecijalizacije odnosi se na otkrivanje srčanih grešaka u novorođenčadi, šumova na srcu u dječjoj dobi te aritmija.
– Srčane greške uočavaju se već u prvim satima života, ako naši neonatolozi uoče nešto sumnjivo zovu me i odmah dolazim. Na godinu u prosjeku imamo dvoje novorođenčadi koji su toliko hitni da odmah moraju za Zagreb, i još dosta njih koji su nakon tog inicijalnog pregleda kandidati za operaciju i liječenje. Dosta su nam veliki ‘izvor veselja’ mladi sportaši, jer često sportski liječnici ne prepoznaju neke preekscitacije koje se moraju liječiti i zbog kojih se ti pacijenti ne bi smjeli baviti sportom u istom obimu. Svake godine imamo barem jedan takav slučaj, a dosad smo već njih četvero imali na kateterizaciji i ablaciji, a to su mladi dečki u dobi od 14 do 17 godina, svi poluprofesionalni nogometaši… Te aritmije su fatalne, čovjek padne kao pokošen, srce stane i gotovo je, zato ih je važno otkriti na vrijeme, pojašnjava dr. Glavaš.
KRITIČNI NEDOSTATAK PEDIJATARA
Još je ideja njegova mentora, prof. dr. sc. Ivana Malčića bila da svako rodilište ima specijalista educiranog za utrazvuk srca, ali usavršavanje je prilično dugo, a pedijatri su na popisu specijalista kojih u Hrvatskoj kritično nedostaje.
– Trenutno ne pokrivam samo područje Međimurske županije, vanjski suradnik sam i u Općoj bolnici Varaždin, a k nama gravitira i koprivnički kraj i zapravo većinski radim posao općeg pedijatra. Ako kažem da gdjedje rade kolege u dobi od 80, 82 godine, sve će vam biti jasno… Liječnici su općenito podcijenjeni i jako ih se puno odlučuje otići u inozemstvo, a pedijatrija je posebno teška, odgovornost je ogromna. Ako na internoj umre pacijent star 82 godine, to nije isto kao kad vama na odjelu umre šestomjesečna beba, čak i kad ste napravili sve što je bilo u vašoj moći… Osim toga, pedijatrija je jako raznolika jer nije isto kad vam je pacijent novorođenče, dojenče, dijete vrtićke dobi ili adolescent, a specifična je i jer vi zapravo nemate jednog pacijenta, nego su tu još i mame i tate, dva para baka i djedova i još katkad slučajni prolaznici. I svi su jako zainteresirani jer se radi o djeci i zapravo se prvo morate ‘obraniti’ od njih a tek se onda možete približiti djetetu. Neki roditelji jednostavno zahtijevaju više strpljenja od drugih, a posebno su opasne ove nove generacije koje su zalijepljene za internet jer misle da znaju puno, a znaju jako malo, iskreno govori naš pedijatar.
‘PRILJEPCI’ KOJI OSVAJAJU
Ipak, dodaje, kad vas neka beba ili malo dijete pogleda u oči, uzme za prst i nasmije se, zaboravi se na sve probleme.
– Sve je odmah puno bolje, svijet postaje pun nade i ništa nije tako loše kako se čini. Bebači, ti mali priljepci koje nosite po odjelu jednostavno vas osvoje, s osmijehom govori o svojim pacijentima.
Kad nije na poslu, to malo slobodnog vremena u potpunosti je posvećen svojoj obitelji, supruzi Marti, medicinskoj sestri zaposlenoj u Jedinici intenzivnog liječenja u čakovečkoj Bolnici, te njihovo troje djece.
– Supruga mi je svakodnevna inspiracija zbog truda koji ulaže u
svoj posao, na doista zahtjevnom odjelu, ali i u mene, ne znam
čime sam to zaslužio. Jest da nam je obiteljski raspored takav da
ima dana kad se niti ne vidimo, jer se pokušavamo posložiti tako
da svatko od nas bude u svakom trenutku kod kuće, ali to su naši
pozivi, znali smo u što se upuštamo kad smo se, onako tipično,
upoznali na odjelu, govori uz smijeh, pa dodaje da su im velika
podrška i njihovi bake i djedovi, bez kojih bi sve obaveze ipak
teže ‘zvozili’.
