Mladi Preložanin se s kolegom Ivanom Kalšanom 1941. godine priključio Pohorskom partizanskom odredu. Cijela postrojba izginula je godinu kasnije...
Antifašističke borbe s posebnim se pijetetom prisjećaju u
preloškoj obitelji Glavina. Stric našeg sugovornika
Dragutina Glavine, Ivan Glavina zvani Guksa i
njegov kolega Ivan Kalšan, bili su prvi
Međimurci koji su otišli u partizan, prije osnivanja Kalničkog
partizanskog odreda. Dragutinu, inače dugogodišnjem gradskom
vijećniku, je žao što je taj podatak čak i u samome Prelogu danas
zaboravljen.
– Guksa je bio rođen 1920. u dobrostojećoj obitelji. Moj djed,
Guksin otac, bio je vlasnik dućana koji se – kao i naš dom –
nalazio u današnjoj Čakovečkoj ulici, u zgradi smještenoj preko
puta Srednje škole. Posjedovao je i značajne površine pod šumama,
a 1940. je već nabavio i strojeve planirajući otvoriti pogon za
preradu mliječnih proizvoda. No, počeo je rat… Premda mlad,
Guksa je već bio društveno angažiran. Sa samo 16 godina postao je
prvi golman tadašnjeg Preloškog športskog kluba. Još 1938. godine
u Prelogu je organizirana nogometna utakmica protiv momčadi iz
Velike Kaniže.
Nisu došli samo članovi i predstavnici kluba, nego i najviši
gradski dužnosnici Velike Kaniže. Preloški dečki goste su
pobijedili s 4:1 da bi nakon utakmice uslijedila tučnjava. Mađari
su provocirali, a Guksa je poznavao njihov jezik te je fizički
nasrnuo na Mađare. Situaciju je na kraju primirila žandarmerija.
No, Guksu su očito dobro zapamtili. Već dan dva nakon što je
1941. okupirano Međimurje, pozvan je u vojnu komandu u Prelogu, a
kasnije i na regrutaciju. Bilo je predviđeno da ga se pošalje na
bojište u Transilvaniju. No, umjesto toga, s Ivanom Kalšanom u
listopadu 1941. godine pobjegao je u Sloveniju i priključio se
Pohorskom partizanskom odredu, priča D. Glavina.
SPALILI LEŠEVE
U kolovozu 1941. godine u donje Međimurje iz Prekmurja su došli
Vinko Megla Roman i Štefan Kovač, kasniji
slovenski narodni heroji. Donijeli su okružnicu broj tri
Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u kojoj je,
na slovenskom jeziku, bila formulirana osnovna linija borbe. Taj
je dokument međutim doveo do raskola. Dio međimurskih komunista
smatrao je da još nisu sazreli uvjeti za podizanje ustanka kao i
da nisu dužni slušati direktive iz Slovenije.
– Inače, dok su donijeli taj proglas, Vinko Megla Roman i Štefan
Kovač tri su dana boravili u našoj kući, a u međuvremenu, da se
razjasni situacija, budući međimurski narodni heroj Marko Kovač
otišao je u Zagreb. Uspostavio je veze pa je u Međimurje došao
također narodni heroj Karlo Mrazović Gašpar.
Tada je intenziviran rad komunističke organizacije, a Guksa i
Kalšan odlaze na slovensku frontu. Nažalost, poginuli su u
proljeće 1942. godine kao i cijeli Pohorski partizanski odred,
više od 100 ljudi! Netko ih je izdao te su ih napali Nijemci.
Leševe su navodno spalili u Grazu, kaže Glavina.
MUČENJE
Podsjeća i da se granična crta koja je tih godina razdvajala
Nezavisnu državu Hrvatsku i Međimurje koje je bilo pripojeno
Mađarskoj protezala uz rijeku Dravu. Kod Preloga je to područje
na kojem je danas preloško jezero. Prelazak je bio gotovo nemoguć
jer je uz rijeku bilo postavljeno i oko 10 kilometara žice pod
električnim naponom. No, s partizanima na Kalniku, neki su ipak
kontaktirali. Jedan od njih bio je Guksin brat, Dragutinov otac,
Pavao Glavina. Bio je osoba za vezu s
partizanima na Kalniku, dok je podravska veza bila obitelj
Debelec. Pavao je tada, da bi kontaktirao sa spomenutom obitelji
iz Hrženice, Dravu prelazio čamcem. To su saznali Mađari pa je
prvi puta bio uhićen još kao maloljetnik. Odslužio je pet mjeseci
zatvora. Drugo uhićenje uslijedilo je 1944. godine. Odveden je u
čakovečki Stari grad te je tamo mučen. Iz Čakovca je potom
sproveden u logor u Sombatelju, da bi na kraju završio u
zloglasnom Dachauu. Preživio je, no o kalvariji koju je prošao,
nerado je pričao.
NAZIVI ULICA
Dragutin Glavina je na jednoj od sjednica Gradskog vijeća Preloga
predložio da se jedna od budućih ulica u tome gradu nazove po
Guksi. Isto, naglašava, itekako zavrjeđuju i braća Malek po
kojima se nekad zvala preloška osnovna škola. Što kao partizane,
što kao suradnike Narodnooslobodilačkog pokreta, tragična sudbina
zadesila je i njih. Ivan i Josip Malek stradali
su u logoru Dachauu, Antun je poginuo u borbi s ustašama u
Rasinji, Stjepan je po osudi prijekog suda strijeljan u
Maksimirskoj šumi, dok je njihova sestra Štefica
u umrla u zatvoru u Budimpešti.
– Početkom 90-ih provedena je anketa. Stanovnike pojedinih ulica
pitalo se žele li da se zadrže dotadašnji nazivi ili da se ulice
preimenuju. U Ulici Ivana Glavine, a o tome postoje i zapisnici,
od 36 domaćinstava samo su tri bila za promjenu imena. Kasnije
sam čuo da su gospoda na vlasti rekla da će se nazivi mijenjati u
ulicama u kojima su se stanovnici izjasnili za to, ali i u onima
u kojima su bili protiv. Tako je i bilo pa je nestalo i Guksino
ime iz naziva ulice koja se sada zove Ulica kneza Branimira,
zaključuje svoju priču Dragutin Glavina.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj
3.504