Anesteziološki tehničari specifična su sestrinska 'niša' koja se ne uči formalno u školama niti na studiju, nego samo radom i iskustvom. Sa svojom profesijom upoznaje nas magistra sestrinstva Milena Škvorc iz Trnovca
U našoj ih je Bolnici svega 13, ali bez njih ne može proći niti jedan operativni zahvat, pa anesteziološki tehničari interno za sebe u šali kažu da su ‘specijalna jedicina’ Županijske bolnice Čakovec.
S ovom specifičnom sestrinskom ‘nišom’, koja se ne uči formalno u školama niti na studiju, nego isključivo kroz rad i iskustvo, upoznaje nas magistra sestrinstva i anesteziološka tehničarka Odjela anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine Milena Škvorc, mag. med. techn. (55) iz Trnovca.
OD ‘FABRIKE’ DO UGLEDNE KLINIKE
Da želi biti medicinska sestra, znala je čim je počela svjesno
razmišljati o nekom svojem budućem zanimanju. Dodatni poticaj
bile su vježbe koje je još u osnovnoj školi provodio Crveni križ,
pa je Milena upisala srednju Medicinsku školu Varaždin i odmah
shvatila – donijela je pravu odluku.
– Tog ljeta 1986. godine, diplomirala sam i već idućeg dana biciklom otišla raditi ‘u fabriku’, u slovensku Lendavu, pojašnjava.
Ipak, željela je raditi u struci, pa je trbuhom za kruhom otišla u Ljubljanu, u tamošnji Klinički centar (Univerzitetni klinični center), gdje je punih 12 godina radila kao na odjelu abdominalne kirurgije, kao medicinska sestra u intenzivnoj njezi.
– Nikad nisam požalila što sam otišla, tamo sam provela lijepe godine i puno sam naučila, ali jednom kad iskusite rad vani, drukčije na to gledate. Zato sam se 1995. godine, s obzirom na politička previranja, odlučila vratiti kući, pojašnjava.
Radno mjesto tad se otvorilo u Jedinici intenzivnog liječenja gdje je ostala dvije godine, a potom je 1998. godine započela svoju karijeru anesteziološke tehničarke.
OD STOLA DO BUĐENJA
– Vjerujem da većina Međimuraca ni ne zna kakav je to profil medicinskih djelatnika. Radimo u operacijskom traktu kao dio tima instrumentara, operatera i anesteziologa i naš se primarni posao bazira na preuzimanje i pripremu pacijenta za anesteziju i operativni zahvat, smještanje na stol u operacijsku salu, monitoriranje odnosno osiguravanje svih uvjeta da operacijski zahvat prođe kako treba i da pacijent bude maksimalno osiguran. Mi smo liječnicima anesteziolozima ‘asistenti’, zajedno pratimo sve vitalne parametre, pripremamo svu opremu i lijekove, prisutni smo kroz cijeli zahvat sve do sobe za buđenje u kojoj ostajemo kao neposredni postoperacijski nadzor, pojašnjava magistra Milena svoju radnu svakodnevicu.
RIJEČI, DODIR, POGLED
Pritom je, ističe, od velike važnosti pacijenta umiriti i
ublažiti njihov strah – jer ipak svaki operativni zahvat nosi
određeni rizik – bilo riječima, dodirom ili tek pogledom dati do
znanja da će sve biti u redu.
ISTI PRIJE I POSLIJE
Raditi kao dio operativnog tima u početku se, kaže, može činiti zastrašujuće, jer u svojim rukama imate ogromnu moć – oduzeti nekome funkciju disanja. No, tu moć treba prihvatiti, s velikom odgovornošću, vodeći se jednostavnim pravilom – kad se probudi, čovjek mora biti isti kakav je bio prije anestezije.
– I zato ja toliko inzistiram na provjerama – sve provjeriti 2, 3, 4 puta, mi si greške ne smijemo dozvoliti i važno je napraviti sve pripremne radnje kako bi se mogućnost pogreške smanjila na minimum, ističe Milena, pa naglašava i odličnu suradnju svih sestara i tehničara Odjela i JIL-a, s voditeljicom Odjela Biserkom Mustač-Hlebec, dr. med. i glavnom sestrom Vesnom Hozmec-Blažić, mag. med. tech.
A ŠTO AKO JE NETKO MOJ?
No, operacije su samo dio posla koji obavljaju anesteziološki tehničari, jer pokrivaju i sva vanjska radilišta i intervencije u ambulantama, bilo da se radi o kratkotrajnim intervencijama ili hitnim situacijama i reanimacijama.
– To je ono što nam svima digne adrenalin, morate odreagirati u tom trenutku, makar vam svaki put kad s OHBP-a stigne poziv kroz glavu proleti: – A što ako je to netko moj, netko poznat? Usprkos svemu tome, treba ostati miran, staložen, hladnokrvan, a to nije nešto što dolazi preko noći, to se uči i trenira. Kad je pacijent životno ugrožen, to iziskuje visoku razinu znanja i spretnosti i zato je važno da se stalno educiramo, učimo i ponavljamo. I ja sam to sve prošla, iako sam stigla s 12-godišnjim iskustvom jedne ugledne klinike, ali kad sam ušla u salu, to je za mene bio jedan sasvim novi svijet, pojašnjava Milena, pa dodaje – ma koliko bili istrenirani, još uvijek svakodnevno uče i nadograđuju svoje znanje i iskustvo.
NA STUDIJ U 45.-TOJ
Posebno je to važno s obzirom na to da, kao što je spomenuto na početku, ne postoji formalna edukacija anestezioloških tehničara, nego mladi uče uz svoje iskusne kolegice i kolege i liječnike anesteziologe.
Milena Škvorc stoga je, čim se za to pružila prilika, upisala najprije preddiplomski studij sestrinstva, a potom i diplomski sveučilišni studij na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo u Osijeku, te je svoj rad obranila 2018. godine.
– Na studij sam se odlučila jer mi otvara neke nove mogućnosti,
znanstveni i istraživački pristup mojoj profesiji. Iako sam se u
studentski život otisnula tek sa svojih 45 godina, bilo mi je
lijepo studirati! Jest da sam se prva tri mjeseca pitala kaj je
meni to trebalo, ali onda shvatiš da je studentski život lijep i
u toj dobi, upoznaješ nove ljude, saznaješ nove stvari…, kaže,
pa ističe da je tijekom svojeg školovanja, kao i u svemu u
životu, imala veliku potporu svoje obitelji.
Za temu svojeg diplomskog rada odabrala je, kaže, čistu sestrinsku temu, vezanu uz pohranu i apliciranje lijekova, jer je željela istražiti nešto što se radi svakodnevno, uvidjeti gdje se možda griješi i kako to poboljšati.
U radu s mlađim kolegama uvijek se trudi, ističe, biti pravedna i korektna, a s ponosom govori i da su svi mladi u našoj Bolnici spremni raditi i učiti i da će jednog dana biti jako dobri tehničari jer su brzo naučili da će, što više pitaju, to više i naučiti.
UPORNOST JE SVE
Da cjeloživotno učenje u njezinu slučaju nije tek slovo na papiru, Milena je dokazala ne samo u svojoj profesiji, nego i privatno – kad joj je bilo 40 godina, kupila je i po prvi put u životu stala na role.
– Svi su bili skeptični, govorili su da ću se razbiti i jesam padala! Ali bila sam uporna i naučila sam i sad mi nema dražeg nego odvoziti 45 minuta od mojeg Trnovca do Gornje Dubrave, to mi je najbolje opuštanje, pojašnjava.
Iako je, kaže, sa stresom naučila živjeti jer je sastavni dio njezina posla, važno je imati i neki ispušni ventil, a osim rolanja to je u njezinu slučaju i pomaganje roditeljima oko kuće, dvorišta i vrta. Nekad je, kaže, dovoljno samo sjesti u vrt i pročitati pola knjige u komadu, a kao tajnica Udruge žena Trnovec Milena je angažirana i u društvenom i u dobrotvornom radu.
Na kraju zaključuje da je prije 27 godina donijela ispravnu odluku o povratku u Međimurje i koraku u novo profesionalno poglavlje koje je, shvatila je, kruna njezine karijere. A s vremenom, smije se, postaneš i malo ovisan o adrenalinu, pa se na miran dan najčešće pitaš – što se zbiva?