Ispovijest ovisnika o kocki: Ušao sam u taj labirint i više nisam znao kako van
Dvadeset posto populacije u Hrvatskoj kocka na mjesečnoj razini,
mnogi od njih razvili su ovisnost. Iako posljedice kockanja trpe
mnoge obitelji, broj uslužnih mjesta stalno raste…
“To vam je strašan osjećaj, ta svjetlost, zvukovi, atmosfera. U
svim kockarnicama vam je zatamnjena atmosfera. Nemate otvorene
prozore da se ne vidi je li dan ili noć. Nemate nigdje sata da
vidite koliko je vrijeme. Nude vam jesti, piti. Samo da ne biste
izašli van, piše Index.hr.
U nekim čak modernim kockarnicama upucavaju kisik unutra kako
biste bili što duže budni. Što duže ostajanje u kockarnici znači
i gubitak svog novca kojeg imate sa sobom. Tako sam ja ušao u
labirint. Jednostavno nisam znao kako van”, govori Karlo Gradišar
za HRT-ov Labirint.
Prvi susret s kockom imao je sa šest godina.
“Sjećam se dok sam bio u Njemačkoj s roditeljima. Tamo je u
jednom tornju postojao aparat koji je bio sav bliješteći, sjajan,
šaren. Boje su se izmjenjivale i mene je to privuklo. Znam da je
netko ubacio novac i da se ostvario nekakav dobitak”, prisjeća
se.
Kao dijete profesionalno je trenirao tenis, svirao klavir, no
dogodio se rat. Nije bilo više tenisa ni prijatelja s kojima se
družio. Prvu cigaretu zapalio je s 10 godina.
“S 12-13 godina nažalost sam čak i snifao ljepilo i pio alkohol,
a tu se našlo i ponekad igranje poker aparata. Za maloljetnike je
bilo zabranjeno, ali nije me sprečavalo. Nisam više bio onaj
dječak koji je marljivo trenirao i radio, nisam više želio
svirati klavir”, govori Karlo.
Luka (32) u svijet kocke ušao je sa 17 godina. Stariji kolega s
posla odveo ga je u kasino. Krenulo je s malim ulozima, ali kako
je vrijeme prolazilo, oni su postali sve veći, a posjeti kasinu
sve češći.
“Kad su se počeli prvi ozbiljniji ulozi, tj. iznosi gubiti,
jednostavno sam se počeo zatvarati u sebe. S obzirom na to da sam
sam po sebi potištena osoba, to zatvaranje u mene je donijelo
samo još veće probleme u mojoj glavi i nesnalaženje u svemu tome.
Jednostavno, kako je vrijeme išlo, ja sam znao izgubiti na dan
cijelu plaću”, priznaje Luka.
Filip (19) kaže da je sve počelo iz zabave.
“To je sve počelo s 13 godina. Pet kuna listići. Većinom uz
pratnju svog oca. I kako sam sve rastao, to me preuzelo. Krenuli
su sve veći iznosi. Krajem srednje škole su već počela
posuđivanja kod svih mogućih prijatelja i poznanika. Posuđivanja
kod kamatara. Dolazilo je i do krađa u obitelji i ostalih
ilegalnih stvari”, govori Filip.
Roditelji su, kaže, znali da uplaćuje listiće, ali nisu shvaćali
koliki je problem stvarno velik. “Doslovno je to bilo svaki dan i
kad bih bio bolestan, zamolio bih nekog prijatelja da mi uplati
listić”, govori Filip.
Luka (32) naglašava da je veliki problem što u kasina i
automat-klubove mogu ući maloljetnici. Kako kaže, nitko te ne
pita za godine niti osobne dokumente. “Prije nekih tri godine je
došlo do prvih sitnih dugova. Otac ti vrati dug, ti si potišten,
sram te i dođe sutra novi dan kao da ništa nije bilo i opet po
starom”, govori.
“Nikad nisam u životu bio materijalist, da bi sebi nešto osobno
priuštio pa da me vuklo to. Krenuo sam radi zabave, na kraju sam
gledao ako dobijem neki veći iznos pa mogu pomoći svojim
roditeljima, mogu usrećiti svoju djecu s nečim ekstra što možda
ja nisam dobio u svom djetinjstvu”, priznaje Luka.
I Karlo Gradišar smatra da je promjenu moguće napraviti jedino na
višoj instanci. “Mislim da je previše reklamirano, previše
dostupno svima, slabo kontrolirano i, iskreno, tko može što tu
napraviti, jedino država i vlada”, kaže.
Od 350 prodajnih mjesta koje smo imali 90-ih godina, danas ih
imamo 5.5 tisuća.
Vijelu priču pročitajte na Index.hr.