Autohtonu, domaću hranu u Međimurju karakterizira začinjenost, hranjivost i kaloričnost
Posljedica je to nekadašnjeg prevladavanja ruralnog stanovništva
i njihove ishrane. Naime, rad u poljoprivredi iziskivao je mnogo
energije i hranu koja može stajati dulje vrijeme. Zbog toga su
bile popularne mesne prerađevine koje su sušenjem i rasoljenjem
mogle stajati mjesecima bez kvarenja, no, težnja za očuvanjem
hrane što je duže moguće javila se i kod toplih obroka kao što su
variva.
U Međimurju se variva nazivaju čušpajzima što dolazi iz
austrijskog njemačkog. Zuspeise na njemačkom doslovno znači k
jelu, odn. prilog jelu. Variva su se pravila s mnogo različitih
začina tipičnih za ovo podneblje što je (pogotovo u slučaju
ljućih jela) doprinosilo mogućnosti stajanja.
Od takvih začina valja spomenuti papriš (mljevenu crvenu papriku)
koja se koristi i u zaprškama – zafrigima, sa sirom i dr., potom
biber (papar), srodnu kvelnu te pojačivače okusa kao što su
peršin, celer i slično.
Zanimljivo je da papriš, biber, paprika, papar i slične riječi
imaju isto porijeklo. Papar se svijetom proširio iz Indije, a
tamošnji Tamili (jedan od brojnijih naroda na indokineskom
području) tu su biljku nazivali pippali. Ovaj je izraz u antičkom
grčkom postao peperi, a u latinskom piper što je daljnjim
preuzimanjem preformulirano u različite oblike. Tako je papar na
engleskom pepper, a isto se nazivaju i ljute papričice slične
čiliju.
Kvelna je gotovo isključivo međimurski naziv za čubar (iako neki
izvori kao sinonim navode timijan, što je pogrešno). Čubar ili
vrijes, vrisak, vris, vrisje, crnjuša ili erika karakterističan
je začin koji najčešće koristimo za domaće čurke (krvavice), iako
se povremeno koristio i s jelima od krumpira. Naziv vrijes dolazi
od inedoeuropskog imena *werk koje je u praslavenski ušlo kao
*vers dok porijeklo pojma kvelna nije poznato.
Čušpajz je postao i općeslavenski kolokvijalni pojam za mješavine
svega i svačega pa vam u novoj godini želim čušpajz pozitivnih
događaja.