Omiljeni božićni običaji, koji dobrim dijelom doprinose osjećaju uzvišenosti blagdana, u značajnoj mjeri i dalje ostaju nejasni i nepoznati, a možda će takvi ostati zauvijek, smatraju stručnjaci
Omiljeni božićni običaji, koji dobrim dijelom doprinose
osjećaju uzvišenosti blagdana, u značajnoj mjeri i dalje ostaju
nejasni i nepoznati, a možda će takvi ostati zauvijek, smatraju
stručnjaci, piše Večernji list.
Kršćanski Božić i Nova godina, uvelike se
poklapaju sa svetkovinama koje su oduvijek prakticirale prethodne
vjere, a koje se poklapaju sa zimskim i ljetnim solsticijem
odnosno kratkodnevnicom oko 21. prosinca i dugodnevnicom oko 21.
lipnja. No neki su običaji gotovo izgubili veze sa svojom
izvornom pojavom.
Što je Badnjak? O značenju imena Badnji dan ili
Badnjak, i danas postoje različita mišljenja. Uobičajeno se
smatra da mu naziv dolazi od starocrkvenoslavenskoga glagola
“bdjeti”, ili od glagola razbadriti se – “razbuditi se, biti
budan”. To je, prema literaturi, i izvor značenje naziva “vilija
Božja” koji se zadržao na sjevernom Jadranu.
Istaknuti ruski etnolozi Ivanov i
Toparov smatraju da je Badnji dan staro vrijeme
nasuprot novoga, Božića, a lingvist Radoslav
Katičić misli da je Badnji dan “dno godine”, nakon kojeg
se život obnavlja do početka ljeta. Po njemu, riječ badnjak mogla
bi potjecati od sanskrtskog naziva za zmiju koja leži pod
korijenom u dnu stabla života. Stablo života je bila slika
svijeta za stare Slavene.
Zašto se koleda? Jedan od najstarijih božićno-novogodišnjih
običaja, kolede, koji se očituje u ophodnji čestitara, njihovom
pjevanju i čestitanju, također nije zadobio opću suglasnost
znanstvenika. Riječ je o najstarijem sloju narodne kulture koji
je kristijaniziran i koji se uspio održati prilagođavanjem i
mijenama u povijesnom procesu, piše etnolog Ivan
Lozica u jednom znanstvenom časopisu.
Etnolog Vitomir Belaj napominje da je
važno za razumijevanje koleda to što su sudionici zimskih
ophodnji nekada nosili maske. Maske su danas mahom povezane s
pokladama na kraju zime, ali su ponegdje zadržane i oko ljetnog
solsticija.
Izvorno značenje koleda s maskama je dolazak duša pokojnih
predaka na novogodišnje slavlje, jer su stari Slaveni smatrali
svoje mrtve dijelom svoje zajednice. Te bi duše privremeno
utjelovile maske pripadnika momačkih družina koje sudjeluju u
obredima. Oni hodaju po selu i oponašaju hod vremena kroz godinu,
ističe Belaj. Ophodari su sa sobom nosili stablo, kod nas često
hrast, koje je simboliziralo zajednicu svekolikog života, stablo
svijeta (arbor mundi) oko kojeg se odvijaju sva mitska zbivanja,
napominje Belaj.
Stablo se, ističe Katičić, sastoji od tri svijeta; suhog vrha tj.
neba, zemlje i mokrog podzemlja, tj. njegovih žila, iz kojih
obično istječe potok ili rijeka. Ruska etnologinja Svetlana
Tolstoj smatra da je upravo vrijeme solsticija dio kalendara u
kojem su se najviše zadržale poganske forme svetkovina, te se
“utopile” u kršćanski poredak.
Što je ostalo? Koledu, dakle, ne možemo reducirati na
njezino “izvorno” stanje čak i kad bismo je znali posve
rekonstruirati, jer bismo tako odbacili nataloženu tisućljetnu
baštinu predaka, objašnjava Lozica i pokazuje kako su hrvatski
rječnici bilježili postupno gubljenje značenja koleda. Koleda sve
više prestaje biti obred, a sve više postaje pjesma, i to prvo
pjesma momaka, a potom “dječurlije”. U Omišlju “koledvanja”
izjednačuju s dosađivanjima što govori o njezinu anakronizmu i
odumiranju, objašnjava Lozica.
Zaborav slavenskih poganskih bogova bio je težak povijesni udarac
promicateljima slavenstva i slavenskih nacionalnih identiteta,
koji su se upinjali da ih rekonstruiraju u 19. i 20. stoljeću,
ističe Lozica.
Kolede rodile teatar: Premda su iščezle stvarne obredne uloge
kolede, one su snažno utjecale na hrvatsko kazalište, odnosno
ondje preselile svoje povijesno poslanje, a tako je još ranije
bilo i s Grčkom. Prvo put kolede nadahnule su antičku dramu, koja
niče pod kultnim satirskim maskama iz koreutskog oplakivanja
Dionizove muke i smrti te iz razuzdanog “komosa”, noćnog ophoda
nakon gozbe u počast istome božanstvu, piše Lozica, navodi
Večernji list.
Istodobno, novovjekovno europsko i hrvatsko kazalište dva
tisućljeća kasnije zapravo se ponovno gradi na srodnom temelju
poklada, kalenda i koleda, kaže Lozica i još jednom se osvrće na
brojne nejasnoće oko koleda i božićnih običaja: “Bojim se da ćemo
pouzdane odgovore na neka od tih pitanja znati tek ‘ad Kalendas
Graecas’, ili – u kristijaniziranoj inačici – na Nigdarjevo”,
zaključuje on.