Jedinica intenzivnog liječenja odjel je drukčiji od drugih – upravo tu borba za život dobiva svoje puno značenje. O teškoj i iscrpljujućoj svakodnevici govori medicinski tehničar Ivan Lisjak, bacc. med. techn., pa otkriva i zašto je JIL – njegov drugi dom...
Još su ga kao dječaka fascinirale sirene vozila hitne pomoći, a uz nekad izuzetno popularne televizijske serije ‘Hitnu službu’ i ‘Chicago Hope’, Kotoripčanin Ivan Lisjak (40) shvatio je da želi biti medicinski tehničar.
Dvojio je, doduše, između sestrinstva i policije, ali kako je u njegovo vrijeme za upis policijske škole svejedno trebalo najprije završiti dva razreda ‘regularne’ srednje škole, krenuo je u srednju Medicinsku školu Varaždin. Nakon dvije godine, dopalo mu se i više nego što je očekivao i samo je učvrstio svoju želju da postane medicinski tehničar, danas i prvostupnik sestrinstva. Svoju je profesionalnu karijeru započeo – a jednog je dana tamo želi i završiti – u Jedinici intenzivnog liječenja Odjela anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine Županijske bolnice Čakovec.
DRUKČIJI OD DRUGIH
– Mi smo malo drukčiji od drugih, započinje Ivan naš razgovor, jer doista – borba za život upravo na JIL-u dobiva svoje puno značenje.
Hitni prijemi, operacije, prometne nesreće, nesreće na radu, propucavanja, ranjavanja… svi oni najteži slučajevi o kojima čitamo u vijestima i crnoj kronici zbrinjavaju se upravo na JIL-u gdje tim liječnika, medicinskih sestara i tehničara i drugog osoblja svakodnevno ljude čupa iz ralja smrti.
– Kad sam tek počeo raditi, bilo me strah hoću li u hitnom prijemu dobro odreagirati, ali sad tog straha više nema. Tko ima znanje i iskustvo ne treba se bojati. Bilo je puno privikavanja i uhodavanja, uz puno truda mojih starijih kolegica i kolega, a danas sam ja taj koji prenosi svoje znanje. U takvim teškim situacijama naši su liječnici izuzetno smireni, traže fokus i točnost, a ni pod naletom adrenalina nema mjesta panici. Tu smo jedni za druge i uvijek odradimo najbolje što znamo i možemo, naglašava prvostupnik sestrinstva.
DOKTOR? NE, HVALA!
Iako su ga kao odličnog učenika profesori nagovarali da upiše studij medicine, više od toga zanimala ga je njega.
– Da sam krenuo u medicinu, izgubio bih onaj dio koji volim, od onog osnovnog, zategnuti plahtu i nekoga izmasirati, posjesti pacijenta, prošetati ga, pomoći u bilo kakvoj situaciji, do toga da ljudima budete tu samo da se s njima malo pospominate, često im je to potrebnije nego da im samo date lijek i infuziju, pojašnjava Ivan, a priznaje i da se pribojavao odgovornosti koju sa sobom nosi liječnička profesija.
– Ipak je lakše kad imate nekoga iznad sebe tko donosi odluke, kaže.
Odmah po završetku škole upisao je i preddiplomski studij sestrinstva, a kad je 2007. godine diplomirao, nakratko mu se ostvarila želja da se okuša u policijskome poslu – vojni rok služio je u vojnoj policiji, pa je i na svoju promociju otišao u službenoj uniformi.
– Čak me nisu ni htjeli pustiti, pa sam šibnuo i dobio za to kaznu, smije se.
No, policijskoj je karijeri tu bio kraj, u prosincu te godine otvorilo se nekoliko radnih mjesta u JIL-u. Iako je prva reakcija njegovih bližnjih bila: – A kud baš tam?!, Ivan je znao da želi ‘baš tam’ – u akciju, adrenalin i rad s najtežim pacijentima, u vatru stresnih situacija koje, i to je najveći teret ovog posla, ne završavaju uvijek dobro.
– Morate se naučiti na loše ishode, ohladiti se, očvrsnuti, ne doživljavati previše subjektivno. Ali, uvijek bude teško kada dođu obitelj, prijatelji… Njihove suze, nada koja se ne gasi čak i kad je jasno da čovjeku nema spasa. To treba izdržati, iskreno govori Ivan, pa dodaje – ma koliko očvrsnuo, neke će pacijente uvijek nositi sa sobom…
RAZGOVARAMO I KAD ODGOVORA NEMA
Naviknuti na dinamičnost i stalnu akciju, medicinski tim JIL-a reagira već na najmanji šum ili alarm kojeg od uređaja koji pacijente drže na životu, a svakome od njih pristupaju s maksimumom poštovanja i ljudskosti.
– I kad su u komi, nema komunikacije i ne možemo od njih dobiti povratnu informaciju, pristupamo im kao da nas čuju. Pozdravimo, objašnjavamo što ćemo raditi, kad ih okrećemo, kupamo, preskidamo… naša glavna sestra Vesna Hozmec-Blažić, mag. med. techn., stalno nas bodri i podsjeća da intenzivna mora biti vrh, da moramo biti ponos naše Bolnice i odjel u koji se svi drugi ugledaju i stvarno se trudimo taj status i zaslužiti i zadržati ga, pojašnjava Ivan.
A JIL-ov tim je, naglašava, poput druge obitelji. Spoj mladosti i iskustva, na čelu s voditeljicom Biserkom Mustač Hlebec, dr. med., koja je, kaže Ivan, pravi vođa i cijeli Odjel drži na okupu.
– Dosta smo se pomladili, što je odlično jer smo sad aktivniji i fizički spremniji, a s obzirom na to da puno radimo s uređajima, monitorima i respiratorima koji iziskuju određeno znanje, mladi koji su tehnički potkovaniji se i tu odlično snalaze. A onda su tu naši stariji kolege čije su iskustvo i snalažljivost nezamjenjivi, naglašava Ivan.
Posebno se tim kalio u vatri pandemije tijekom koje su gotovo u potpunosti bili posvećeni onim najtežim COVID pacijentima.
– Najgore je bilo na početku, kad je sve još bilo neizvjesno, nepoznato… Onaj strah, pa oblačenje u skafandere, 3-4 para rukavica i brdo papirologije, a pacijenti svi na respiratorima, bore se za svaki dah… U drugoj smo godini već bili spremniji, i bit ćemo ponovo ako zatreba. Ali – ne ponovilo se, iskreno kaže Ivan.
NAJGORA JE TIŠINA
I u najtežim danima i trenucima, kad pritisak popusti, ekipa u smjeni pronađe trenutak da se povuče sa strane, na vlastitu terapiju uz kockicu čokolade i ‘čašicu razgovora’, malo smijeha. Najgore je, kaže, kad je JIL prazan i kad jedinicom odzvanja tišina – ona uvijek nagovješta neku novu pomutnju.
No, više nema situacije koja bi ih mogla iznenaditi, a rad u jedinici u kojoj je borba između života i smrti svakodnevica odavno više nije samo posao.
– JIL je moj drugi dom, stvarno to mogu reći. I kad sam na godišnjem, znam se javiti, poslati poruku da čujem tko je u smjeni, koliko ima pacijenata… Ne bih mijenjao odjel ni ekipu, i ako mi zdravlje to bude dozvolilo, doista mi je želja ostati tu, vidjeti kako napreduju naši mladi kolege, kako uče i rastu i kako će jednog dana uskočiti u naše uloge, Ivanove su želje za budućnost.
I kad nije u smjeni, na raspolaganju je kolegama ako što zatreba, čak i kad telefon zvoni usred noći. Na to se već priviknula njegova obitelj, supruga Anamarija i sinovi Neo (11) i Tin (7), koji često uz kakav televizijski prizor dramatičnih bolničkih scena znaju tatu pitati: – I to radiš?
Odgovor je gotovo uvijek potvrdan.
A upravo je svijet serija i filmova onaj uz koji se Ivan najradije opušta u slobodnim trenucima. Sat-dva samo za sebe, uz prilično sistematično bilježenje odgledanog i onog što tek treba pogledati. Najčešće se serijama prepušta u večernjim satima, jer je dan rezerviran za poslove oko obiteljskog doma u Kotoribi. Do prije koju godinu Ivan je paralelno s karijerom medicinskog tehničara ‘gurao’ i onu građevinsku, a u kući i dalje ima posla pa i to dovršava – kad nije u službi spašavanja ljudskih života.