Te 1992. ruski vojnici nisu ga htjeli pustiti na povratni let, ali on je morao donijeti harmoniku nećaku Daliboru
Damira Tomšića iz Nedelišća, rođenog u Slakovcu,
mnogi znaju, ali rijetki su čuli cijelu priču. Danas je on srce i
duša nedelišćanskog stadiona, SRC-a Trate. Kosi travu, iscrtava
linije, postavlja mreže i popravlja sve što treba.
Na mjestu voditelja održavanja prije godinu dana naslijedio je
preminulog Dragutina Borka. No on je u biti
stolar po struci, 31 godinu izrađivao je namještaj.
– Meni je novi posao odličan, volim raditi vani. Volim vidjeti
lijep teren i ravne crte te čuti kako su igrači zadovoljni, kao i
brojni mještani koji sve više šeću pse Tratama. Još da se riješi
hidroizolacija i napravi krov iznad tribine pa će objekt biti
vrhunski i moći će biti do kraja uređen iznutra – priča nam
Tomšić, zaposlenik općinske tvrtke Nekretnine. Već je 32 godine
nedelišćanski zet pa ga pitamo je li dobio trajnu vizu.
– Nisam još. Za Slakovčare sam Nedelančar i obrnuto. Šalim se,
svi su super, ali da, zafrkavaju. U Slakovcu, gdje su majka
Dragica te sestra Danica s obitelji, me još zovu i Tošak. Nadimak
koji se odnosi na “britkog” nogometaša Johna Toshacka naslijedio
sam od brata Ivana. Ja sam bio desni bočni, da, pomalo britak –
odgovara.
Životna priča
Danas igra za veterane u Slakovcu, iako mu je liječnik naložio da
malo uspori. Član je uprave Slobode, a 15 godina bio je
fizioterapeut. Uz to, potpredsjednik je DVD-a Slakovec u kojemu
je 40 godina; pet puta bio je dio B ekipe na državnom
natjecanju!
I tako, naglo u razgovoru skačemo više od 30 godina unatrag.
Poznato je da je Damir Tomšić, rođen 1970., predsjednik UDVDR-a,
Ogranak Nedelišće.
– Bio sam s prijelaza iz 1991. na 1992. godinu na
lipičko-pakračkom bojištu kao pripadnik 54. samostalne bojne. No
ne volim previše razgovarati o tome, teško je objasniti onome tko
nije bio ondje. Kao predsjednik udruge najviše brinem za to da se
družimo, da ljudi nisu sami.
– Uredili smo boćalište, viseću kuglanu i kartamo. Uređujemo
spomen-sobu posvećenu i poginulima i živima. Bit će fotografija s
bojišta i mirnodopskih druženja. Dodao bih još da želimo da svoje
ulice u općini Nedelišće dobiju branitelji Đunđuš, Kirić i Košir
– dovoljno je o njegovom ratnom putu.
Nova avantura krenula je odmah potom. GK Međimurje, da ne mora
vraćati stipendiju, ga kao stolara šalje 1992. godine u Moskvu!
Za vujča
– Poslali su nas od 1. srpnja do 1. listopada, a vraćali smo se
22. prosinca, kada mi je već istekla putovnica. Vojnici na
granici su me u posljednji tren pustili u avion, skoro sam
zaglavio. Sa 150 dolara u džepu morao sam platiti 146 dolara zbog
previše prtljage. U avion je išao ruksak te, pred mene, harmonika
koju sam kupio nećaku Daliboru. Kad sam stigao kući, u Nedelišće,
sjeo sam na bicikl i s harmonikom za Slakovec. Uzeo ju je i
zasvirao “Ne dirajte mi ravnicu”, to je bio doživljaj. Nema tu, i
danas ju za vujča mora zasvirati! – prisjeća se sa sjetom.
Vratio se u Moskvu i do 1995. godine radio na renovaciji zgrade
iz 19. stoljeća. U Moskvi je bilo svega tih dana, ali izvan nje
samo kruha i votke. Najnapetije je bilo tijekom ustavne krize
1993. godine. Gekaovci su bili tek kilometar udaljeni od Bijelog
doma koji je bombardiran; Rusija je bila na korak do građanskog
rata.
– Dobro da smo to preživjeli. Da su ovi drugi došli na vlast,
zatvorili bi sve strance, a mi smo bili bez viza. No prošlo je i
to. Zabavljali smo se u Moskvi koja je prekrasan grad i odlazili
na utakmice Spartaka u Ligi prvaka – priča nam danas.
Sve je proživio i preživio i vratio se kući, supruzi Gordani,
sinu Luki i kćeri Damiri. Ima što za ispričati, naročito kad
moskovska harmonika takne u stolarsko srce – koje nije od
drveta!
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3578