Po osmi puta članovi Facebook grupe "Čakovčanke i Čakovčanci”, ovog puta pojačani s akademskom slikaricom iz Čakovca Ivanom Mrčela, izlažu fotografije iz svojih arhiva
Izložba će se održati 23. studenog u Galeriji CZK u 19 sati. Tema
je jubilarna, 100 godina tvornice MTČ, osnovane 1923. godine kao
dioničko društvo “Braća Graner”. O kraju ovog nekadašnjeg simbola
Čakovca i Međimurja, novinar Večernjeg lista Ivica
Beti piše:
“Nadali smo se da će se dogoditi nešto pozitivno, da ćemo uspjeti
očuvati radna mjesta, ali ni u stečaju nema kraja našoj agoniji
koja je počela kad je poduzeće došlo u ruke PIF-ova zbog
privatizacije na hrvatski način, a sada je u rukama nemarnog
stečajnog upravitelja po čijem smo nalogu, umjesto proizvodnje
donjeg rublja, počeli pakirati vijke”. U toj je rečenici, koju je
2012. godine pred novinarima izrekla sindikalna povjerenica MTČ
Tvornice rublja, tvrtke koja je te godina (s)pala na šezdesetak
zaposlenih, sažet pad nekad najmoćnije tekstilne tvrtke na ovim
prostorima. Od tih 60-ak uskoro nije ostao niti jedan. Još je
jedna tvornica, nastala cijepanjem MTČ-a 90-ih godina, šutke
pala. Tadašnji šef sindikata tekstilaca rekao je da “kultura
prosvjedovanja kod međimurskih radnika nije dovoljno izražena”.
Oni bi radije radili, nego prosvjedovali. Prosvjeda je kasnije
ipak bilo, prozivale su se osobe koje su radnici krivili za
propast poduzeća, ali prekasno. Novac je već nestao. Nije ga bilo
ni za zaostale plaće i otpremnine. MTČ-u, nekadašnjem ponosu
tekstilne industrije s preko 3000 zaposlenih, mahom žena, “uzeli
su mjeru”, rasparali ga i rastrgali tako da ga više nikad nitko
neće moći zašiti. Međimurska trikotaža Čakovec (MTČ), osnovana je
1923., dakle prije 100 godina, kao dioničko društvo braće Graner.
Bavila se proizvodnjom rublja, odjevnih predmeta, čarapa,
pozamenterije i pletiva. Nakon što su gotovo sve isprivatizirane
tvrtke propale, ostale su samo uspomene, sjećanja tisuća i tisuća
radnica i radnika koji su radom u MTČ-u prehranili i odškolovali
svoju djecu. Nije bilo rijetko da su u istoj tvrtki radili majka,
otac i kćer ili sin. Bake i unuke. Radnice koje su danas u
mirovini kažu da su s veseljem odlazile na posao, bila to
jutarnja, popodnevna ili noćna smjena. Ni subotama im nije bilo
teško raditi. “U petak poslije posla pekli su se kolači i
donijeli u subotu na posao, pa smo se pod pauzom malo osladili”,
rekla je jedna bivša radnica. Prijateljstva sklopljena na radnom
mjestu njegovala su se i privatno. Mnoga kumstva su se rodila u
pogonima u Čakovcu, Prelogu i Štrigovi. I zato priča o MTČ-u ima
dva lica – ono mračno, ogrezlo u nesposobnost, pohlepu i kriminal
novopečenih “poduzetnika”, te ono ljudsko, lice radnika koji su
puno radili dostižući norme, ali su sa zadovoljstvom odlazili na
posao.
Autori fotografija su: Mirko Banjeglav, Ivica Žišković,
Edo Lukman, Josip Pevec, Nino Vranić, Josip Tarnai, Bojan Damiš,
Zlatko Vrzan, Đuro Jalšovec, Daniel Hampamer.
Korištene su i fotografije iz arhiva Muzeja Međimurja,
Ministarstva kulture, Vladimira Kalšana, Slavka
Bubeka, te Marija Zrne iz Tehničkog
muzeja iz Zagreba. Izložene će biti i dizajnerski radovi
Jasne Šarić, Tanje Šardi, Jasenke Ranić i
Ande Damijan.
Kao pojačanje “FB ekipi”, Ivana Mrčela izlaže
svoju instalaciju:
Ideja je nastala čitanjem knjige Ivane Biočine
“Proizvedeno u Hrvatskoj” koja se bavi
istraživanjem socijalne i ekonomske povijesti tekstilne
industrije u Hrvatskoj. Nakon toga je slijedilo istraživanje
cijele tematike iz različitih izvora. Od fotografija iz tvornica,
priča radnica, izložbi posvećenih tekstilnim tvornicama,
participativo kulturno-umjetničkih projekata koji su se bavili
problematikom u tekstilnoj industriji.
Posebno me dirnuo film iz 1966. Kreše Golika “od
3 do 22” koji je dokumentarni prikaz života radnice u tekstilnoj
tvornici Pobjeda. Smilja Glavaš iz Sesveta je
22-godišnja tvornička radnica, udana i s malim djetetom.
Protagonistica nas tijekom filma provodi kroz svoj ogoljeni
beskrajni radni dan – ustaje u tri sata ujutro, a liježe tek u
deset navečer. Dobili smo širu sliku društva i njegovih
vrijednosti, a one su bile i ostale takve da deblji kraj najčešće
izvuku upravo žene. Struktura tvornica se mijenjala s ubrzanim
tehnološkim razvojem te žene postaju najtraženiji zaposlenici.
Podložne su teškom radu i spremne su sve podnijeti kako bi
zadržale posao i
prehranile obitelj.
Nastavak razvoja tekstilne industrije odvio se upravo na njihovim
leđima. Uz raznovrsne sudbine radnika iz tvornica pažnju su mi
privukla lica žena radnica koje pričaju tolike priče. Inspirirala
sam se sa fotografijama iz tekstilnih tvornica na području
Hrvatske (Dalmatinka, Vesna, MTČ, Čateks, Nada Dimić,
Kamensko,…). Nisam se zamarala vremenom kada su fotografije
nastale, bitno mi je bilo izdvojiti ženske likove sa svih
pronađenih fotografija i napraviti rad koristeći se sredstvima
koje su one svaki dan koristile na svom radnom mjestu.
Pomoću tkanine, konca i šivaće mašine “crtam” njihove cijele
figure. Sve je u crno-bijeloj priči – poput starih fotografija.
Figure su uvećane, svaka je visoka oko 2,30 metara i poput
silueta su postavljene u galerijskom prostoru. Svaka figura stoji
zasebno i priča neku svoju priču.
Izvitoperenost svake figure govori o surovim uvjetima tog posla.
One su sada gotov tekstilni proizvod postavljen u “izlog” sa
pripadajućom etiketom sa svojim imenom. 