Kristijan Rainer s obitelji nas je usred noći dočekao pred kućicom na brijegu Vušivčaku koja krije pravo malo blago
Početkom prošle godine preminuo je Vinko Rainer
s brijega Vušivčaka na Banfiju, u štrigovskome kraju. No njegov
je duh ostao na Vušivčaku i neće biti zaboravljen.
Pobrinuo se za to sin Kristijan Rainer, koji je
u spomen na oca podigao Vincekov muzej!
Banfi smo posjetili kasno navečer, pao je debeli mrak. Mladi
Rainer radi u inozemstvu i teško ga je zateći kod kuće. Ali kad
je tamo, zasuče rukave i “zdelanim” rukama čini prava čudesa.
– Evo, ovo vam je Vincekov muzej. Uz povremenu pomoć prijatelja
podigao sam ga sam. Trajalo je osam mjeseci – kazao nam je
dočekavši nas sa suprugom Helenom Kolman i
kćerkicom Karin Rainer.
Već prvi pogled na ovaj neobičan, “špičasti” objekt, naročito kad
izroni iz noći, je dojmljiv. Sam pristup i terasa na ulazu malo
su umjetničko djelo u drvetu. A unutra, pravo je blago spašeno od
propadanja.
Spasio od zaborava
– Otac je cijeli život bio pintar, to jest bačvar, te se bavio
poljoprivredom. Uvijek je jako brinuo za alat, pitao bi gdje sam
što stavio. Sve je trebalo biti na svome mjestu. Stoga sam
odlučio spasiti sav taj alat i stvari koje je radio od propadanja
i zaborava. Na mjestu današnjeg muzeja bio je škedenj, a alat je
bio u štali.
Imao je i svoju radionicu do drvarnice. Sad je sve lijepo
skupljeno na jednome mjestu i izloženo. Ljudi mogu doći i
razgledati muzej vikendom – priča nam, pokazujući unutrašnjost
muzeja.
Doslovno, nema čega nema. Dominira “hobilpank” iz 1953. godine, a
u ekskluzivni stol pretvorio je prvi “lagev” koji je otac Vinko
napravio 1963. godine.
– Kakvog sve alata ima? Tu su hoblići, šesterokuti, šamleki,
kružni hoblići za izradu dna lagva, sjekači, sfedri, šablone za
obradu dogi za lagve, šraufcvinge, lučnice, mašine za tiskanje
lagva, mjernici litara, vinklini, hamri za nabijati obruče… Ja
bih znao napraviti 70 posto lagva, ali ne bih ga znao dovršiti,
naročito ne poput oca. Nikad ni sekunde elektrike nije potrošio,
sve je ručno napravio.
– Osim lagvi, radio je i štilove za hamre, sjekire, macole i
motike te kosišča za kosu. Kad je o lagvima riječ, na godinu bi
napravio dva, od kojih bi svaki imao do 700 litara zapremine.
Poslije su došli rosfraji pa su se drveni lagvi sve manje tražili
– predstavio nam je postav Vincekovog muzeja u kojem se na
najbolji mogući način čuva baština.
Teško je reći što je zanimljivije, svi ti alati i drveni
proizvodi nekadašnjeg pintara Vinka Rainera, ili pak sam objekt
koji je njegov sin podigao. I da, to su lagvi, a ne bačve.
Multipraktik
– Mi imamo sedam šuma i uvijek sam rezao dio za fosline. U
gradnji i opremanju muzeja koristio sam bijeli i crveni bor,
gaciju, trešnju, krušku, hrast… Stol je od trešnje i kruške,
sudoper je od trešnje, a pod nama je trostruki drveni pod od
ariša, s izolacijom od piljevine i hoblanog – priča nam. Tu su i
strme stepenice koje vode u usko potkrovlje u kojem je
ekskluzivna drvena postelja od hrastovine i graba.
Naš domaćin je inače krovopokrivač, to jest cimerman. Uz to,
deset godina je u Austriji radio pročelja, bio fasader.
Stoga sve zna napraviti. Na drvenu konstrukciju zidova, ispunjenu
celulozom za izolaciju, izvana je postavio materijal od stotinu
bala slame, koju je potom zamazao.
– Što se tiče konstrukcije objekta, nakon 13 godina izrade
krovova imao sam razne ideje. Htio sam da bude što strmije i da
bude nešto što još nije viđeno – kaže, dok supruga, rodom iz
obližnje Globoke, dodaje da bi se “takve hižice mogle naći još na
Pohorju”.
A kad ga pitamo koji predmet u muzeju ima najveću sentimentalnu
vrijednost, spremno odgovara: “To su kružni hoblići za izradu dna
bačve. Morali smo ih mi djeca čuvati kao ne znam kaj, da se ne
slome.”
– Moj vam je Kristijan pravi multipraktik! – zaključuje Helena
Kolman.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3576