Židovi su proglašeni nelojalnim i sumnjivim građanima te im je uskraćeno obrazovanje, a onda i život
Čuvši vijest da su mu roditelji zajedno s tisućama ostalih Židova
prognani iz Njemačke 17-godišnji mladić Herschel
Grynszpan odlučio se osvetiti. 7. studenog 1938. godine
ušao je u zgradu veleposlanstva Trećeg Reicha u Parizu i pucao na
njemačkog diplomata Ernsta vom Ratha koji dva
dana kasnije umire.
Ta smrt poslužit će nacističkom vodstvu kao povod za pokretanje
dotad nezabilježenog vala nasilja nad židovskim stanovništvom i
njihovom imovinom na prostoru Njemačke i novopripojenih krajeva
(Austrija i Sudeti u Čehoslovačkoj), piše net.hr.
KRISTALNA NOĆ KAO UVOD U GENOCID
Ovaj događaj, zbog brojnih uništenih izloga nazvan je kristalna
noć, a počeo je 9. studenog kasno navečer i nastavio se sve do
10. studenog ujutro. U toj noći uništeno je više stotina
sinagoga, od kojih su neke zapaljene do temelja, a razbijeni su
izlozi na oko 7.500 trgovina u vlasništvu Židova.
Ubijen je 91 Židov, dok ih je oko 30 tisuća odvedeno u
koncentracijske logore. Nažalost, Kristalna noć je bila tek uvod
u genocid koji će za posljedicu imati smrt 6 milijuna Židova iz
različitih krajeva Europe, piše povjesničar dr.sc. Hrvoje
Klasić za net.hr.
I dok se svake godine 9. studenog navečer prisjećamo događaja iz
1938. u Njemačkoj bilo bi fer prisjetiti se i suočiti sa svim
onim tragičnim noćima i danima koje su pripadnici hrvatskog
naroda priuštili svojim židovskim sugrađanima, piše net.hr
Ovom prilikom Klasić ne piše o antisemitizmu hrvatskih političara
(poput Ante Starčevića ili Stjepana
Radića), te intelektualaca i katoličkih svećenika s
kraja 19. i početka 20. stoljeća. Ne ulazi niti u detalje
projekta uništenja Židova kojeg su ustaše s učinkovitošću rijetko
usporedivom u europskim okvirima proveli od 1941. – 1945.
Klasić skreće pažnju na dva antisemitska zakona koji su se u
Hrvatskoj provodili prije osnutka NDH. Poput brojnih drugih
europskih država i Kraljevina Jugoslavija se krajem 1930-ih sve
više politički i ekonomski približava Hitlerovoj Njemačkoj.
Kako bi dokazala svoje vanjskopolitičke afinitete vlada Cvetković
– Maček objavljuje 5. listopada 1940. “dvije uredbe o
ograničenjima prava Jevreja”. Prva je bila “Uredba o merama koje
se odnose na Jevreje u pogledu obavljanja radnji s predmetima
ljudske ishrane” kojom je Židovima zabranjeno svako poslovanje
vezano uz trgovinu hranom. Imajući u vidu da se dobar dio
pripadnika židovske zajednice bavio upravo trgovinom nije teško
dokučiti ekonomske posljedice ove uredbe.
Druga je bila “Uredba o upisu lica jevrejskog porekla za učenike
univerziteta, visokih škola u rangu univerziteta, viših,
srednjih, učiteljskih i drugih stručnih škola” poznata i pod
nazivom “numerus clausus” (zatvoren broj).
Njezin cilj bio je ograničiti broj Židova koji se smiju upisati u
školu ili na fakultet, odnosno uskladiti broj židovskih učenika i
studenata s brojem Židova u ukupnom broju stanovnika. S obzirom
da su Židovi predstavljali oko pola posto stanovnika Kraljevine
Jugoslavije sukladno ovom zakonu u škole i na fakultete smjelo ih
se upisati isto toliko.
‘NELOJALNI I SUMNJIVI GRAĐANI’
Naravno, kako su Židovi uvijek i svuda mnogo ulagali u školovanje
svoje djece, ova uredba je bila veliki udar na zajednicu. Na
primjer, iako su činili tek 0,5% stanovništva, na Pravnom i
Medicinskom fakultetu u Zagrebu uvijek je studiralo u prosjeku
16% studenata židovskog porijekla. Uredbom bana Ivana Šubašića od
9. listopada 1940. spomenute su uredbe proglašene važećima i na
teritoriju Banovine Hrvatske.
Upravo se iz pisanja Hrvatskog dnevnika, glasila HSS-a, može
zaključiti “smisao” ovih zabrana: “Svrha ovih uredaba je da se
utjecaj Židova na naše gospodarstvo i na naš kulturni život svedu
na pravu mjeru i da oni, koji raspolažu kapitalima, ne budu
odlučan faktor u opskrbi pučanstva živežnim namirnicama kao ni
rasadnici tuđih ideja među našom inteligencijom”.
Drugim riječima, bez ikakvog utemeljenja i argumenata Židovi su
proglašeni nelojalnim i sumnjivim građanima. Iako su spomenute
uredbe vrijedile za cijelu zemlju najrigoroznije će se provoditi
upravo na području Banovine Hrvatske zbog čega će dobar dio
hrvatskih Židova tada preseliti u Beograd.
Tzv. numerus clausus, tj. ograničavanje broja Židova u školama i
na sveučilištima, uveden je i u Njemačkoj i to odmah po dolasku
nacista na vlast 1933. godine. Nakon Kristalne noći “numerus
clausus” je ukinut jer je židovskim učenicima, studentima i
nastavnicima u potpunosti zabranjeno školovanje i rad u školama.
USKRAĆIVANJE OBRAZOVANJA, A ONDA I ŽIVOTA
I u Hrvatskoj je “numerus clausus” ubrzo po uvođenju ukinut.
Nažalost na isti način kao i u Njemačkoj. Odmah po uspostavi NDH
u travnju 1941. ustaški će režim donijeti set zakona kojima je
židovskoj djeci u potpunosti ukinuto pravo na školovanje dok je
židovskim profesorima zabranjen rad u školama i na fakultetima. A
to je bio tek početak, pojašnjava Klasić.
Uskoro su se ustaške vlasti odlučile posvetiti uskraćivanju samo
jednog prava, ali onog najvažnijeg, prava na život. Koliko su u
tome bili uspješni? 80% pripadnika židovske zajednice koji su
živjeli na području pod kontrolom ustaša nikada nije dobilo
priliku odgovoriti na to pitanje, piše net.hr.