Zatajenja bubrega, šećerna bolest, hipertenzija, tumori bubrega ili policistični bubrezi su osnovni krivci za stavljanje pacijenata na kronični program hemodijalize, gdje za mnoge pacijente započinje životna borba i čekanje na listi za presađivanje organa
Povodom Europskog dana darivanja i presađivanja organa, koji se
obilježava drugog vikenda u listopada, razgovarali smo s glavnom
sestrom Odjela za hemodijalizu Županijske bolnice Čakovec,
magistrom sestrinstva Sanjom Pintarić koja je
ujedno i koordinatorica za transplantaciju bubrega na Odjelu te
hrabrom, upornom i prepunom nade, pacijenticom Katicom
Blažeka koja je i predsjednica Udruge dijaliziranih i
transplantiranih bubrežnih bolesnika Međimurske županije.
Moj posao moj je poziv
– Na dijalizi radim 26 godina i nikad ne bih mijenjala svoj
posao. S onim lošim stranama posla se teško nositi, ali u
medicini svaki dio ima i svoje lijepe strane koje nas sve drže i
motiviraju za daljnji rad. Bolest bubrega je jako teška,
dugotrajna i kronična bolest, a o hemodijalizi da ne govorimo,
uvela nas je u razgovor sestra Sanja.
Ove je godine čak šest pacijenata iz Međimurja primilo
transplantirani organ, a ta se velika brojka u Međimurju gotovo i
ne pamti.
– Na hemodijalizi ove godine imamo 71 bolesnika. Naši pacijenti
su većinom starije životne dobi, ali imamo i mlade ljude u ranim
dvadesetim godinama. Svi su oni već nama, ali i mi njima, kao
druga obitelj jer se s nekim pacijentima družimo i više od
dvadeset godina, rekla je Sanja.
Pozivi se događaju većinom u mrkloj noću
– Kada naši liječnici nefrolozi odrede pacijentu kronični program
hemodijalize, započinje obrada za stavljanje na listu za
transplantaciju. Završna procjena stanja naših pacijenata
odrađuje u Kliničkim bolničkim centrima Rebro ili Merkur gdje se
po obradi i upisuju na listu. A tada započinje lutrija njihova
života, priča nam sestra Sanja.
Gotovo svaki pacijent koji se nađe na listi mora biti u stalnoj
pripravnosti.
– Mi im savjetujemo neka imaju torbu za bolnicu uvijek spremnu
jer poziv da imaju organ za njih se može dogoditi u svakom trenu.
Najčešće se to događa u noći, a pacijenti moraju biti što brže u
bolnici, govori Sanja.
Na toj je lutriji glavni zgoditak prije dvadesetak godina
osvojila i naša druga sugovornica, Katica
Blažeka iz Donjeg Kraljevca.
– Prije nešto manje od dvadeset godina dobila sam novi bubreg
nakon mnogo godina dijalize. Punih trinaest godina sam živjela s
transplantiranim bubregom, ali tada se moja sreća okrenula i
tijelo je odbacilo organ te sam se vratila svojim starim
prijateljima, liječnicima nefrolozima i prekrasnim sestrama na
Odjelu, ispričala nam je uvijek pozitivna Katica svoju priču.
– Smatram da se o ovoj bolesti, odnosno o samoj hemodijalizi,
premalo govori i da većina ljudi ne zna kroz kakve poteškoće
prolazimo, konstatirala je Katica.
Bol nikad ne prestaje
– Prihvaćanje hemodijalize je osnovna stvar koju mora napraviti
svaki pacijent, a ona druga je prihvaćanje okoline, medicinskog
osoblja koje vas okružuje. Njihova pomoć je zlata vrijedna i bez
njih se sve teže odvija, govori.
Prema svjedočanstvu Katice, dugotrajne dijalize su mukotrpne za
čovjeka i njegovo tijelo. Žile otkazuju, bol nikad ne prestaje,
svakodnevna agonija se nastavlja i ljudi su sve nemoćniji. No,
aparat ih drži na životu i oni moraju nastaviti.
– Dijaliza, na kojoj sam svaki drugi dan, je tek jedan dio ove
teške bolesti. Između dvije dijalize moramo stalno paziti na unos
tekućine i hrane, je mi koji ne mokrimo, svu tekućinu zadržavamo
i tada tih tri, četiri kilograma nakupljene tekućine sestre
moraju izvući iz krvi pomoću aparata za dijalizu jer bismo u
protivnom umrli od trovanja ili od plućnog edema, povjerila nam
je Katica koja godinama nije popila punu čašu vode, a žedna je
svakodnevno.
Sestre Sanja i Katica provele su nas i odjelom čiji djelatnici
nose osmijehe na licima koji je gotovo zarazan, prepuni su riječi
utjehe i savjeta, a pacijenti čak imaju i svoju čekaonicu za
druženje prije dijalize kako bi im proces bio lakši. Oni,
kao šestero njih ove godine, nadaju se da se na druženja više
neće morati doći, dok ostali nastavljaju svakodnevna druženja sa
svojim odjelnim liječnicima medicinskim sestrama, elektroničarom
za održavanje aparata i spremačicama koji su im , kako smo već
naveli, kao druga obitelj.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3573