U Hrvatskoj nije poznat točan broj beskućnika: podaci variraju od 400-tinjak pa do više od 2000, upozoravaju stručnjaci ističući da je beskućništvo jedan od najtežih oblika siromaštva koji traži nove pristupe borbi protiv toga najskrivenijeg društvenog problema
Prema izvješću Ministarstva socijalne politike za 2021., ukupno
je registrirano 424 beskućnika, kojima teškoće nastoji olakšati
sustav od 16 prihvatilišta i prenoćišta i jedna stambena
zajednica.
Drugi izvori govore o 525 odnosno 511 beskućnika, od kojih 412
muškaraca i 99 žena.
Hrvatska mreža beskućnika smatra, međutim, da ih ima više od
dvije tisuće.
Nepoznat broj
Beskućništvo je godinama nevidljivo u odnosu na druge socijalne
probleme i statistike pokazuju da je relativno mali udio
beskućnika u ukupnom broju korisnika socijalne skrbi, potvrđuje
predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika Štefica
Karačić.
Beskućnici ulaze u sustav prekasno, uglavnom krajnje zapušteni, u
slučaju kada su im iscrpljene druge mogućnosti preživljavanja na
ulici. U tim slučajevima, skrb se svodi na kriznu intervenciju,
uputnicu za prehranu u pučkoj kuhinji ili privremeni smještaj u
kriznim situacijama.
Međutim, kapaciteti za smještaj su ograničeni i nedostatni, svode
se na 450 mjesta, a standardi usluga su neujednačeni, ističe,
piše Index.hr
Doktorand studija socijalnog rada Marko Horvat naglašava da je
beskućništvo u Hrvatskoj strukturalni problem za razliku
razvijenih zemalja gdje je on više individualni problem. U
budućim istraživanjima treba obratiti pažnju na skriveno
beskućništvo, smatra.
Želeći pokazati teškoće s kojima se susreću beskućnici, on navodi
procjene istraživača da više od 30 posto nesretnika bez doma pati
od depresije i da deset puta češće pomisle na suicid od drugih
građana.
Daleko od očiju, daleko od srca
Profesorica u Studijskom centru socijalnog rada u Zagrebu
Olja Družić Ljubotina provela je istraživanje o
odnosu građana i socijalnih radnika prema beskućnicima i utvrdila
da petina građana nikada nije bila u kontaktu s beskućnicima, a
polovica ih kaže da su bili u kontaktu s beskućnicima jednom ili
nekoliko puta godišnje.
Dok se građani Zagreba i okolice susreću i komuniciraju s
beskućnicima jednom mjesečno i češće, stanovnici sjeverne
Hrvatske navode kako to nisu učinili nikada u svojoj okolini.
U pogledu spremnosti da pomognu beskućnicima, građani su
odgovorili da bi im radije davali donacije nego imali neki
aktivni oblik pomoći. Najveću spremnost pokazuju za davanje novca
ili hrane ustanovi koja skrbi za beskućnike ili beskućniku
direktno na ulici.
Međutim, samo sedam posto njih bi volontiralo u nekoj instituciji
koja skrbi o beskućnicima. U tim odgovorima prednjače žene.
Najviše građana smatra da je društvo odgovorno za nastanak i
položaj beskućnika i da bi se ono trebalo sramiti zbog problema
beskućništva, dok se značajno manji broj građana složio s
tvrdnjom da bi beskućnici trebali sebe kriviti za svoj status.
Socijalna distanca prema beskućnicima posebno je došla do
izražaja u odgovorima koji kažu da bi građani prihvatili
beskućnika u nekim formalnijim odnosima, ali da su im intimni
odnosi s njima uglavnom neprihvatljivi.
U najvećoj mjeri, građani bi beskućnika prihvatili kao kolegu na
poslu, susjeda ili prijatelja, dok bi znatno manji broj prihvatio
beskućnika kao partnera/partnericu djeteta ili kao supružnika.
Četvrtina građana s beskućnikom općenito ne bi ulazilo u kontakt.
Nemogući bijeg
Horvat upućuje na istraživanje koje pokazuje da ljudi često
beskućnike dehumaniziraju, ne percipiraju ih kao ljudska bića.
Za razvitak empatije prvo moramo kategorizirati osobu kao
čovjeka, a zatim tu osobu ocjenjujemo prema dvije dimenzije –
koliko su nam simpatični i koliko su sposobni.
Beskućnici su najčešće procjenjivani nisko na obje dimenzije,
kaže Horvat i naglašava da se kod percipiranja beskućnika kod
ispitanika nedovoljno aktiviraju dijelovi mozga odgovorni za
osjećaj empatije, a više dijelovi mozga povezani s osjećajem
gađenja.
Antropologinja s Instituta Ivo Pilar Lynette Šikić
Mićanović provela je kvalitativno istraživanje života na
ulici među osobama s iskustvom beskućništva u nekoliko gradova u
Hrvatskoj.
Neizbježno uobičajena iskustva među ljudima koji se susreću s
uličnim beskućništvom obuhvaćaju prepreke pri zapošljavanju, u
zdravstvenoj skrbi i zakonskim pravima, kao i druge koje
ograničavaju bilo kakav izlaz iz beskućništva.
Jedan sudionik istraživanja je kazao da nemaju sigurnost i
privatnosti. Najčešće spavaju u napuštenim kućama, na kolodvorima
i u vagonima i stalno su u strahu. Njihov život je stalno u
pokretu, ali zapravo nikamo ne idu, samo se vrte u jednom
pokretu, uz stalnu neizvjesnost što će jesti, gdje će spavati, a
gdje obaviti nuždu.
Pokazujući njihovu ljudsku dramu, ona kazuje da je gotovo
polovica tih osoba doživjela masivnu viktimizaciju tijekom
djetinjstva, najčešće od roditelja.
Veliki broj njih nema osobne dokumente, što ih posve onemogućuje
da rješavaju svoje probleme. Stoga su podložni kriminalizaciji i
samo petina ih je rekla da nisu imali probleme s policijom, kaže
Šikić Mićanović.