Iznimno je važno govoriti o ovoj temi jer postoji mnogo disfunkcionalnih odnosa u kojima patimo pošto nismo postavili dobre granice
Postavljanje granica je vještina koja se uči i o tome će nam
zavisiti svi odnosi i njihova kvaliteta. Dobra granica – dobar
odnos.
Drugi često ne poštuju naše granice i svjedoci smo da smo bili
povrijeđeni i razočarani jer je netko povrijedio “barijeru” koju
smo mi postavili u odnosu na druge i njihovo ponašanje koje nije
bilo adekvatno.
Drugi trebaju poštovati naše granice, ali i mi njihove. Svi mi
imamo pravo ponašati se na određeni način, očekivati, tražiti,
zahtijevati od drugih određeno ponašanje, ali isto tako trebamo
prihvatiti da će drugi od nas zahtijevati to na način kako njima
odgovara. Ne treba zato biti netko tko se ljuti kad dobije
negativni odgovor od drugih, ako i sami želimo da NE bude
poštovano.
Nezdrave granice uvijek vode lošim odnosima. Tako dugo dok nismo
u stanju postaviti dobre, zdrave granice završiti ćemo u borbi sa
anksioznošću ili depresivnošću jer nismo poštovali svoj
integritet i dozvolili smo drugima da gaze naše granice. Bez
obzira koliko smo izbjegavali suprostavljanje, ukazivanje na
ponašanje koje nam ne odgovara, postupili smo često protiv sebe i
to nas nije vodilo dobrom odnosu već zamjeranju.
Svjedoci smo i da ima mnogo ljudi koji žele naše granice
mijenjati, žele preći preko praga granice svojim navaljivanjem,
žele nešto saznati, postavljaju neugodna pitanja i žele ući u
zonu našeg intimnog prostora. Primjećujemo da ima jako puno djece
koji nemaju postavljene granice od vlastitih roditelja –
dozvoljeno im je potpuno sve.
Treba definirati granicu, braniti je i ne je olako mijenjati ili
povlačiti.
Ako ih mijenjamo, ako ne reagiramo odmah, ako popustimo, ako ne
kažemo ništa – time pokazujemo da takvo ponašanje ustvari
toleriramo. Bez obzira na našu ljutnju i bijes ta druga osoba
nije upozorena i ona će se i dalje tako ponašati. Ne treba
izostati upozorenje ukoliko nam neko ponašanje ne odgovara bez
obzira što to može izazvati kod druge osobe ljutnju ili naš strah
od toga da joj se možemo zamjeriti. Svakako ćemo to morati
kad-tad napraviti jer će inače svako narušavanje naših granica
voditi u veliku razočaranost tom osobom, u povrijeđenost, u jednu
veliku neugodnost koju više nećemo moći tolerirati i to će biti
nešto što ustvari kvari odnos. To je upravo zato što nismo rekli
, iskomunicirali gdje su naše granice.
Nije strašno postavljati granicu. To je jedna vještina kao i
komunikacija koju učimo. I upravo je jako važno naučiti ovu
vještinu kako bi smanjili konflikte s drugima i kako bi imali
bolje odnose, jer ako nemamo ovu vještinu, ako stalno popuštamo
kad-tad će biti neminovno da se ti odnosi “pokvare” i prisile nas
da ipak reagiramo. Nemojte čekati da bude prekasno .
Moramo postaviti i iskomunicirati svoje granice, jasno staviti
drugome do znanja što je to što ne toleriramo, ne prihvaćamo, ne
želimo. U svim toksičnim odnosima u kojima postoji emotivna
ovisnost vidimo da te jasne granice nisu definirane . Vidimo da
nisu postavljane granice uopće, ili su postavljanje jako loše, da
su se mijenjale na pritisak druge osobe. Ljudi ponekad idu u
krajnost mijenjajući svoje granice kao što je onaj drugi spreman
ići u krajnost ne poštujući tu drugu osobu .
Onaj tko dozvoljava takvo ponašanje mora biti odgovoran za to
kako se na kraju sam osjeća.
Pitajmo se što je to sa mojim samopoštovanjem ukoliko sam
dozvolila da se netko tako ponaša ?
Uvijek kada se plašimo reći ne, staviti crtu, kada dozvolimo da
naše stanje ovisi o ponašanju druge osobe, kada bez nekoga ne
možemo, kada o nekome ovisimo jasno je da granice nisu dobro
postavljene. U svim tim situacijama u kojima mi potiskujemo svoje
potrebe i potrebe drugog čovjeka stavljamo na prvo mjesto ispred
svojih potreba – jasno je da nemamo granice. Neosjetljivi smo
jednostavno na svoje potrebe kao što netko može biti neosjetljiv
na potrebe drugog čovjeka.
Osim što možemo biti popustljivi i mijenjati granice tako i
jednostavno neki ljudi imaju potrebu da te granice budu jako
rigidne, da se distanciraju, pretjerano štite plašeći se da ne
budu povrijeđeni od drugih ljudi. Te granice često izgledaju kao
kineski zidovi, ogromne barijere koje jednostavno nema šanse
nitko preskočiti. Činjenica je da se ti ljudi zaštite od
povređivanja ali isto tako ostaju usamljeni iza tih svojih bedema
koje su izgradili. To je opet jedna druga krajnost.
Ne smijemo imati granice koje su propustljive i koje nas ne
štite. U ljudskoj je prirodi da štitimo svoje granice, svoj
teritorij. Bez obzira na potrebu privrženosti, dobrim odnosima,
mi imamo potrebu za barijerom. I države imaju granice i mi imamo
potrebu ograditi svoje dvorište. Bitno je definirati te svoje
granice, ne može svatko ući, ali od visokog zida ja ne vidim tko
prolazi, gdje je moj kontakt s drugima tada ?
Kako postaviti granicu u svim odnosima ? Kako se pravilno zauzeti
za sebe, svoje interese i prava, a ne ih stalno mijenjati ? Kako
imati granice koje su zdrave, a ne se previše štititi ? Toleriraj
ono što možeš, a ono što ne možeš iskomuniciraj na način da
nikoga pritom ne povrijediš. Pažljivo biraj riječi.
Granica se postavlja i u odnosu prema djetetu . Od kud dolazi
postavljenje ili ne postavljenje granica? To se radi od starta, a
ne kada se ponašanje promjeni tj. kada vidimo da dijete ima neki
problem. Da bi postavili granice, jasno nam je da taj drugi ne
može raditi što god hoće. Dijete treba imati jasno definirane
granice jer u protivnom će izostati poštovanje od toga djeteta.
Iza toga često postoji povijest izmjenjivanja granica. Ponekad se
roditelj postavlja kao autoritet, ponekad kao sluga.
Da bismo postavili zdrave granice neophodno je imati
SAMOPOŠTOVANJE. Ja poštujem sebe, znam tko sam, cijenim tko
jesam. Imati samopouzdanja znači ne imati strah od toga da jasno
kažeš kako će se netko ponašati. Na osnovu toga bitno se je
zauzeti za sebe i imati vještinu to iskomunicirati na način da
nikoga ne povrijediš ali dati do znanja drugome da to poštuje.
Ako imam strah biti ono što jesam – tada ću imati problem
definirati svoju granicu. Baš je to ono što drugoj osobi
dozvoljava da bude iskrena prema meni. Da bi ja imala dobar odnos
s tobom ja ti odmah moram reći to bez ustručavanja, to mogu ako
sam ja ono što jesam, ako ne glumim. To znači da ja poštujem i
razumijem sebe, znam prepoznati što osjećam, znam prepoznati što
mi smeta i znam kako ću ti to reći , imam vještinu komunikacije i
razvijenu asertivnost . Imam pravo zahtijevati određeno ponašanje
jer poštujem i cijenim sebe. Reći ću ti DA samo onda kad zaista
mislim DA. Ne reći to zato što mi je nezgodno, bojim se da ćeš se
naljutiti, pa se preispitujem.
Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od
Zloga je.« Mt 5,37
Sam Isus Krist nam ovdje govori da bi riječi koje ljudi
izgovaraju trebale biti prepoznatljive po iskrenosti i po
čvrstoći obećanja. Stoga zdrave granice poštujemo vrednujući
svoje mišljenje i identitet.
Kad imamo izgrađeno samopoštovanje lako ćemo prepoznati ljude
koji ne poštuju naše granice, koji očigledno formiraju neke
nezdrave odnose i mi nećemo u njih ulaziti, nećemo trpjeti
“energetske vampire” ako poštujem sebe , jednostavno nećemo
tolerirati takvo nepoštovanje našega vremena, nas kao osoba. Tada
ću ja drugome jednostavno otkrivati samo one informacije koje
želim otkriti o sebi. Neću ti reći sve, ako se nisam uvjerila i
stekla povjerenje da ti mogu reći sve. Tek u odnosu u kojemu
postoji reciprocitet i u kojemu je došlo do prisnosti mogu
odlučiti drugačije, naravno ako želim.
Zašto to izostaje – zbog našeg straha da drugoga ne povrijedimo,
da ne pokvarimo odnos, da ne budemo ostavljeni. Onda pristajemo
na nešto što ne želimo i kasnije imamo problem sa vraćanjem
granica na mjesto gdje su od početka trebale biti. Na kraju
bivamo sami nezadovoljni i povrijeđeni.
Zdravo postavljanje granica je važno na samom početku odnosa. Bez
obzira na vrstu odnosa, postaviti ih treba u startu, ako ih
mijenjamo odnos će samo biti gori, ne bolji. Tu je odgovor zašto
nemamo dobre odnose – zato što u startu nismo znali postaviti
zdrave granice. To je vidljivo u odgoju djece gdje se granice
postavljaju od samog trenutka individualizacije .
Uvijek se može podvući crta kada osvijestimo to i možemo
postaviti odnos na zdrave noge. To nije jednostavno, to je teško.
Naići ćemo na odbijanje onog drugog jer je on naučio da mi nemamo
granice te mu udovoljavamo. Ovi rezovi su nešto što je važno.
Obično ćemo to pamtiti kada zbog nekog sukoba postavljamo granicu
i promijenimo odnos prema nekome.
Kada to počnemo raditi ona druga osoba će imati uvid u to –
morati će shvatiti da je naše ponašanje sada drugačije i da njeno
ponašanje ne utječe na nas jer smo zacrtali drugačije granice i
morati će mijenjati svoje ponašanje u odnosu na naše. Ako smo
dosljedni biti će joj jasno. Naročito u odnosu gdje je bilo
ucjenjivanja.
Ta osoba će poštivati naše nove granice iako joj neće biti drago.
Bitno je da budemo autentični. Dosljedni sami sebi. Ako sam ja
dosljedna onda će drugi poštivati moje granice. Ne mogu danas
reći jedno, a sutra drugo.
Treća stvar je biti jasan. Što želim, a što ne želim vidjeti kao
tvoje ponašanje. Ako ti to mogu jasno iskomunicirati to je dobro
postavljena granica. Ako svoj cilj jasno objašnjavaš znaš smisao
cilja.
Za kršenje naših granica odgovorni smo sami kao i za posljedice .
Drugi nam uvijek rade ono što im mi dozvolimo. Ukoliko i drugi ne
poštuju naše granice, branite ih, time dajete do znanja da su
vama važne. Ostanite dosljedni i ozbiljni u tome, time će vas
poštivati. Obranite granice , zauzmite se za sebe. Vježbajte tu
vještinu.
Drugi će uvijek testirati naše granice – hoćemo li mi to
dozvoliti ovisi o nama.
Poštujte sebe tako što ćete postavljati zdrave granice drugima!