Sjećamo li se Istanbulske konvencije? Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama prilika je da se sjetimo događaja koji je uznemirio hrvatsku javnost, ali i da se sjetimo tog bitnog dokumenta
Prije dvadeset i četiri godine, na današnji dan, 22. rujna, na
zagrebačkom Općinskom sudu, tijekom brakorazvodne parnice,
obiteljski nasilnik i ubojica Mato Oraškić
usmrtio svoju suprugu i njezinu odvjetnicu te sutkinju, a ranio
sudsku zapisničarku.
Devetnaest godina kasnije, u Hrvatskoj je stupila na snagu
Istanbulska konvencija, točnije Konvencija Vijeća Europe o
sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u
obitelji.
Pet godina nakon stupanja na snagu ovog dokumenta, točnije 6.
rujna ove godine, objavljeno je prvo evaluacijsko izvješće o
hrvatskoj provedbi Istanbulske konvencije koje potpisuje skupina
stručnjaka Vijeća Europe za djelovanje protiv nasilja nad ženama
i nasilja u obitelji.
Što su, između ostaloga, zaključili? Zaključili su da u Hrvatskoj
predrasude i patrijarhalni stavovi još uvijek prevladavaju u
kaznenom pravosuđu, što dovodi do toga da se ozbiljni incidenti
nasilja tretiraju kao prekršaji, a ne kao kaznena djela, a to
onda rezultira manjim sankcijama za počinitelje nasilja.
Zaključili su da nemamo cjelovitu politiku za rješavanje drugih
oblika nasilja nad ženama poput uhođenja, genitalnog sakaćenja
žena, prisilnog braka, prisilne sterilizacije ili prisilnog
pobačaja.
Njihova je analiza također pokazala da Hrvatska ima samo 25
sigurnih kuća s ukupno 346 kreveta i time ne ispunjava cilj od
jednog skloništa na 10.000 stanovnika. Uz taj mali broj sigurnih
kuća, u njima nedostaje i stručnog osoblja pa je pružanje
psihološke i psihosocijalne podrške žrtvama otežano.
Većina postojećih skloništa nema uvjete za smještaj žena s
invaliditetom, žena koje pate od ovisnosti i žena kojima je
potrebna posebna medicinska njega, a europski stručnjaci
primijetili su i nedostatak sustavne i obvezne edukacije
stručnjaka u zdravstvu i socijalnoj skrbi o ovoj specifičnoj
problematici. Uz još niz zaključaka, europski su stručnjaci
pozvali hrvatske vlasti da osiguraju stabilno i održivo
financiranje nevladinih organizacija koje rade na sprječavanju
nasilja i potpori žrtvama.
Preporučili su da se uspostave krizni centri za žrtve silovanja
i/ili seksualnog nasilja. I preporučili su da se zakonodavno
uredi da se u situacijama neposredne opasnosti bez odgađanja
poduzmu mjere za sigurnost žrtve i njezine djece, a to uključuje
uklanjanje počinitelja iz zajedničkog prebivališta.
Koliko će još godina proći dok se poprave nedostaci koji su
zabilježeni? Ili koliko će se puta još održati simbolično
komemoriranje žrtava u sklopu Nacionalnog dana borbe protiv
nasilja nad ženama, dok se ne poduzmu ozbiljni i konkretni koraci
i ne urede suštinski bitne stvari koje će doista zaštititi žene u
našem društvu od nasilja?
Istanbulska konvencija ne bi smjela biti samo mrtvo slovo na
papiru, nego dokument koji će se poštovati i slijediti jer
predstavlja temelj sustavne zaštite žena. Ni jedna simbolična
komemoracija, ma kako važna i duboka bila, neće zaštititi žive
žene koje dana trpe nasilje. Njih mogu zaštititi samo konkretni
potezi Vlade i istinska nepatvorena usmjerenost na cjelovitu
provedbu Istanbulske konvencije.