U sklopu Erasmus+ projekta SkillsUp 4 (2022-1-HR01-KA121-VET-000056954) financiranog od strane Europske unije kojem je nositelj Sš Čakovec, a koordinator Mladen Tota, prof., 4 učenice Srednje škole Čakovec provele su 3 mjeseca na praksi u Španjolskoj, odnosno Sloveniji
O njihovim iskustvima, dojmovima i nezaboravnim trenucima
popričali smo s Enom, Sarom, Milenom i Simonom.
Djevojke, zašto ste se odlučile prijaviti za ove
dugoročne mobilnosti u sklopu kojih ste čak 3 mjeseca provele
samostalno, izvan Hrvatske?
Ena i Sara:
Za tromjesečnu ErasmusPRO mobilnost smo se prijavile zato što smo
htjele vidjeti kako se radi u drugim državama, kakav je pristup I
komunikacija s pacijentima i kakva je razlika u procedure I
postupcima u odnosu na Hrvatsku. Dodatna motivacija je bila što
smo htjele upoznati novu kulturu, ljude, steći nova prijateljstva
te se na neki način I osamostaliti.
Milena i Simona:
Na ErasmusPRO smo se prijavile zato što nas je zanimalo kako
izgleda samostalan život, zanimalo nas je koliko smo sposobne
samostalno se snalaziti u stranoj državi te smo htjele upoznati
kulturu i jezik sličnu, ali ipak različitu od naše. Kao džeparac
dobile smo i poveliki iznos te smo morale naučiti kako
raspolagati s njime, kako rasporediti budžet. Važno nam je bilo
poboljšati naše komunikacijske vještine te isprobati rad u
stvarnim, realnim uvjetima, izvan školskih okvira.
Gdje ste bile i što ste radile?
Ena i Sara:
Radile smo u jednoj privatnoj fizijatrijskoj klinici u Tarragoni.
Bile smo raspoređene u popodnevne i jutarnje smjene i svaka je
bila dio jednog tima u klinici. Radile smo uglavnom masaže,
terapijske ultrazvuke i TENS, a ponekad i s parafinom i
infracrvenim lampama. Većina postupaka je slična onima u
Hrvatskoj, a od razlika bi spomenule postavljnje parafina na
šake, kraće trajanje masaža nego u Hrvatskoj, a masaže su u
Šanjolskoj blaže i nježnije dok u Hrvatskoj ljudi vole masaže s
jačim pritiskom. Probale smo raditi i s novim uređajem microwave
koji služi za zagrijavanje tkiva.
Milena i Simona:
Boravile smo u malom naselju Gornji Grad u središnjoj Sloveniji,
160km od Čakovca. Praksu smo odrađivale u staračkom domu “DEOS
Center starešjih Gornji Grad” . Starački dom je okružen zelenilom
i šumama što omogućuje istinski kontakt štičenika i netaknute
prirode. Naš posao je bio raznolik, od klasičnih poslova
medicinske sestre do dobrog slušatelja i “psihologa”.
U A i B bloku doma smo obavljale opću njegu, hranile štičenike,
tuširale i kupale, mjerile šećer, dijelile terapiju, aplicirale
inzulin, mjerile vitalne funkcije. U A bloku je bila smještena
jedna slijepa osoba te smo se morale prilagoditi njezinim
potrebama što nam je bio izazov, ali i prilika za naučiti o
komunikaciji I pristupu slijepim osobama. Dom ima posebni dio
koji je zaključan i namijenjen isključivo dementnim osobama.
Takav izdvojeni odjel u Hrvatskoj ne postoji te nam je bilo jako
zanimljivo raditi u tom dijelu gdje nikog nismo hranile već smo
samo pomagale kome je trebalo pošto je riječ o pokretnim, ali
dementnim osobama (npr. odrezati nešto, pripremiti doručak,
igrati društvene igre). Puno vremena smo provele u razgovoru sa
štičenicima, mogle smo prošetati sa štičenicima pošto na
dementnom dijelu imaju ograđen vrt, bojali smo bojanke, čitale
priče, mjerile vitalne funkcije, brijale štičenike muškog spola,
mjerile šećer te aplicirale inzulin i sl.
Kako ste provodile slobodno vrijeme?
Ena i Sara:
Slobodno vrijeme provodile smo upoznajući prekrasnu Tarragonu, te
kupajući se na plažama. Upoznale smo kulturu Špajnolske i
Katalonije te isprobale nova i zanimljiva jela. Španjolci kao
ljudi su jako veseli i dragi, ali su i malo slični Hrvatima.
Ispočetka nam je bilo malo čudno kad su nas u 12h popodne poslali
na doručak, jer mi u to vrijeme imamo ručak, dok im je večera
obično nakon 22h, ali smo se brzo privikle.
Jako nam se sviđalo što radni dan počinje u 9h, a nama u
Hrvatskoj u 6h ili 7h. Zadnja 4 dana otišle smo u prekrasnu
Barcelonu gdje smo posjetile najveće znamenitosti tog
mediteranskog grada.
Milena i Simona:
Kako smo bile okružene planinama i brežuljcima svoje slobodno
vrijeme provodimo uglavnom šetajući i razgovarajući. Ponekad smo
iznajmile i električni bicikl na cijeli dan pa smo se znale
odvesti do obližnjeg Mozirja. Jedan vikend smo otišle i u
Ljubljanu, upoznale smo se sa gradom, otišle u zoološki vrt te u
šoping centar, bio je to jako lijepo proveden dan.
Kako smo se zbližile sa studenticom iz posla otišle smo zajedno u
Celje, posjetile smo kineski restoran i jedan lijep kafić uz
jezero. Jednog sunčanog dana odlučile smo napraviti piknik u
prirodi.
Što ste sve dobilie sudjelujući na ovim mobilnostima,
profesionalno i na osobnom planu?
Ena i Sara:
U profesionalnom smislu dobile smo jako puno sati prakse u
stvarnom random okruženju, prvo uz nadzor mentora, kasnije smo
neke postupke provodile samostalno, poboljšale smo komunikaciju s
pacijentima, usavršile naše stručne vještine i znanja s područja
fizioterapije. Na osobnom planu smo stekle nova prijateljstva,
vidjele da zapravo puno stvari znamo i možemo same odraditi te
smo vidjele kakav je zapravo svijet odraslih.
Kako smo 3 mjeseca samostalno boravile u apartmanu u Tarragoni
morale smo samostalno kuhati, organizirati slobodno vrijeme,
nabavku namirnica, snalaziti se u velikom gradu, naučiti pametno
raspolagati s povelikim džeparcem koji smo dobile te puno drugih
stvari o kojima kod kuće ne moramo voditi računa.
Milena i Simona:
Za vrijeme naše mobilnosti doživjele smo samo pozitivne stvari!
Vidjele smo da možemo biti samostalne, brzo se prilagoditi novoj
radnoj sredini i timu u kojem smo odrađivale praksu, brzo smo
usvojile vještine i počele baratati slovenskim jezikom.
Naučile smo se kako je svaka osoba induvidalac i da se svakoj
osobi ne pristupa na isti način, jedno vrlo korisno iskustvo je
bio rad i briga za slijepu osobu jer smo morale paziti što ćemo
reći kako ne bi povrijedile štičenicu s obzirom na njezin
hendikep.
Naučile smo kako pristupiti kako se ponašati prema štićenicima
bez noge ili ruke, invalidima, a posebno prema dementnim osobama,
morale smo paziti na svoje reakcije u interakciji s tim
korisnicima doma. Iako smo znale da naše zanimanje traži puno
strpljena i razumijevanja te smirenost u stresnim situacijama,
tek smo na mobilnosti bile u mogućnosti doživjeti kako je to
stvarno raditi kao medicinska sestra u staračkom domu.
Na osobnom planu smo naučile kako je to živjeti s cimericom pošto
smo 3 mjeseca dijelile sobu, postale smo samostalnije i
samopouzdanije, dijelile smo i sretne i tužne trenutke, te smo se
promjenile u odlučnije i zrelije osobe. Ovaj Erasmus nam je jedno
nezaboravno iskustvo.
Biste li kolegama preporučile sudjelovanje u Erasmus+
projektima?
Definitivno! Razloga je bezbroj, možete naučiti nešto novo,
vidjeti koliko ste samostalni I snalažljivi bez pomoći odraslih,
postale smo svjesne koliko znamo i koliko plemenit posao radimo!
Velika stvar je I što smo dobile mogućnost posjetiti neku države
ili gradove koje ne bi možda nikada u životu posjetil, a ostao
nam je džeparac nakon odrađene prakse koji ćemo potrošiti kako bi
si priuštile neke stvari za koje vjerojatno nebi imale dovoljno
novaca. Svi koji razmišljate, nemojte razmišljati, prijavite se!
Više o samome projektu možete saznati na poveznici http://ss-cakovec.skole.hr/projekti/skillsup_4