Drago Šafar bio je diplomirani knjižničar i sam je za sebe znao reći da je bio nekako 'romantičarski sanjarski navudreni'. Bio je glazbenik, spisatelj i slikar, a škrinjicu sjećanja na oca otvorio je njegov sin Boris Šafar...
Pisali smo prije koji dan o Čakovčaninu Borisu
Šafaru koji je, kao uvoznik žitarica iz Ukrajine i
Rusije, prokomentirao blokadu u opskrbi izazvanu ratnom krizom.
No, posebno nas je zaintrigirala i priča obitelji Šafar, odnosno
Borisovih roditelja Marije i Dragutina, kojeg
mještani Donje Dubrave pamte i kao Karola Šafara
ili po nadimku – Prekopčan.
Sjećaju se i njegovih crtica koje je redovito objavljivao u
Dobravskim novinama, a svoje je vlastite stihove, pripovijetke,
sjećanja, istraživanja i kronologije objavljivao i pod potpisom
Dragutin Em. Šafar ili ŠA EM DRA (Em, po njegovu ocu Emilu).
Drago Šafar bio je diplomirani knjižničar i sam za sebe je znao
reći da je nekako ‘romantičarski sanjarski navudreni’. Bio je i
glazbenik, svirao je od svoje mladosti, a tijekom studija zavolio
je i likovno stvaralaštvo pa je slikao i svoja je izdanja čak i
sam ilustrirao.
Doživio je duboku starost, 97 godina, i do samog je kraja bio
aktivan i angažiran. Škrinjicu sjećanja otvara i intrigantnu
životnu priču svojeg oca otkriva nam njegov sin Boris.
MAĐARI, PA RUSI
Kao što smo već naveli, Drago Šafar rodom je iz Donje Dubrave, a
njegova supruga Marija (rođena Vovkodav) iz okolice ukrajinskog
grada Zvenigorodke. Upoznali su se u poratnoj Ukrajini u kojoj je
Drago završio nakon što su ga 1943. godine, s velikim brojem
muškaraca iz Međimurja, Mađari odveli najprije na granicu
Rumunjske i Mađarske gdje su služili kao logistika na mađarskom
frontu, a nakon što su Rusi zauzeli radni logor, samo su u istom
svojstvu prebačeni u zapadnu Ukrajinu, na Karpate, i tamo su
nastavili raditi kao logistika za sovjetsku vojsku.
– Tata je u tom radnom logoru dočekao kraj rata i 15. svibnja
1945. godine teretni vlak s našim Međimurcima krenuo je kući.
Međutim, u to su vrijeme u zapadnoj Ukrajini aktivni bili
partizanski oslobodilački pokreti predvođeni Stepanom
Banderom, koji je u prvome redu bio domoljub i borac za
ukrajinsku slobodu i neovisnost, a ne fašist kako to danas neki
tvrde. Ipak, njegovi su odredi minirali prugu i u blizini
Ternopolja je taj vlak naletio na minu. Moj tata je sjedio u
teretnom vagonu kraj otvorenih kliznih vrata, i kad je lokomotiva
odletjela u zrak, vagoni su se stali nabijati jedni u druge, a
vrata vagona su kliznula i mojem su mojem ocu odsjekla noge, obje
potkoljenice, svjedoči sin o sudbini svojeg oca.
Donjodubravčanin se najprije liječio u vojnoj bolnici za invalide
u mjestu Zališčiki u Galiciji a potom još dvije godine u
Terebovlji u jednom sanatoriju i tamo su mu predložili da upiše
srednju školu za knjižničara.
– Još je u to vrijeme bilo napeto, zbog blokade Informbiroa nije
se mogao vratiti kući, pa su mu posao pronašli u središnjoj
Ukrajini, u Zvenigorodki i tamo je upoznao moju mamu koja je
radila u dječjoj knjižnici i studirala bibliotekarstvo. Ona ga je
‘povukla’ u Harkov gdje je i on upisao studij, oboje su
diplomirali i vratili se u Zvenigorodku gdje sam se rodio
najprije ja, a potom i moja sestra Marina koja s obitelji danas
živi u Americi, prisjeća se Boris.
Njegov je otac u kraju u kojem su živjeli djelovao kao svojevrsni
prosvjetitelj – bio je knjižničar metodičar i razvijao je
knjižničarstvo po cijeloj tamošnjoj oblasti, nove je knjižnične
odjele otvarao u svim manjim gradovima.
– U pravilu je uz svaku školu išla i knjižnica i praktički je već
u to doba svako selo imalo svoju knjižnicu. Ljudi su bili pismeni
i načitani, makar su bili seljaci i radili su na zemlji. Za svoj
je doprinos moj otac dobio i državnu nagradu, a polovinom tog
iznosa kupili smo i auto, legendarnog ‘Moskviča’, tad možda
drugog u našem gradu, govori Boris.
No, oca je vuklo u domovinu. U Donjoj Dubravi još su mu bili
roditelji, i nakon prvog posjeta Međimurju 1962. godine, vratili
su se 1970. Roditelji više nisu radili kao knjižničari – majka se
zaposlila u ondašnjoj upravi prihoda, a otac u odjelu katastra
tadašnje Općine Čakovec, gdje je radio do mirovine.
No, kako je i sam napisao u izdanju ‘Dobravskih novina’ iz 2011.
godine, bio je i ostao ‘kulturtreger’, istaknuti djelatnik u
kulturi. Bio je osnivač zbora umirovljenika i njegov aktivni
član, svirao je, slikao, pisao… Iako je, posvjedočio je i sam,
sve to stiglo tek kasnije u njegovu životu – svirati je naučio
tek nakon 20.-te godine, oženio se kad mu je već prošlo 40,
diplomirao je u svojoj 45.-toj. Prvu knjigu izdao je nakon
70.-te, a i vozački je staž skupljao u drugoj polovini života, i
to punih 50 godina te je sa svojih 96 godina bio i najstariji
vozač u Međimurju! I sve to iako je bio stopostotni invalid – bez
obje potkoljenice. Život je proveo na protezama koje su, sjeća se
Boris, bile toliko dobro izrađene i njemu prilagođene da se bez
većih napora kretao uz pomoć jedne štake.
Svoje zadnje trenutke proživio je u 97. godini, vraćajući se
automobilom s probe svojeg sviračkog sastava.
– Na pola puta ga je ‘zgrabilo srce’, ali uspio je stići pred
kuću i zatrubiti majci. Još je tri dana preležao u bolnici, a
onda je bilo gotovo, prisjeća se Boris.
Supruga Marija ga je nadživjela i u svojoj 94. godini još živi u
jednom domu starije i nemoćne.